Čula sam nekidan jednu zgodnu misao – da nije pravedno nekome reći da ga voliš, jer ga time obvezuješ nečim što je nestalno. Ljubav i zaljubljenost su osjećaji koji u nama postoje stalno, a aktiviraju se tek u određenom društvu i u određenim situacijama razmjenjivanjem međusobne energije. Dakle, neispravno je reći - “Ja te volim”. Ispravno bi, valjda, bilo reći “Ja te razmjenjujem ” odnosno “Mi se razmjenjujemo”! Ma nemojte se šalit'!
Drugim riječima, uzimamo koliko nam je potrebno tuđe energije, osmjeha, sreće. Dobro, stoji. Ali to je luksuz slobodnih.
Osobe u vezi, uz sve navedeno što rado primaju, moraju primiti još i tuđe navike koje im ponekad i ne sjedaju najbolje na želudac. No, oni za nagradu imaju pravo da im netko stavi ruku na rame kada je teško i da mu se zavuku pod rame kada je sve ostalo dosadno, zamorno, ili iz čista mira! A to je nešto!
Koliko zapravo slobodni pojedinac smije očekivati od drugoga istog statusa? Koliko mu duguje?
Ako ne dugujemo drugome vjernost, ili barem vremenski ili drukčije određenu opredijeljenost za njega (tipa: sinoć sam bila s tobom, pa večeras neću ni sa kim, tebi u spomen), imamo li onda pravo na onu klicu potrebe za nekom superiornošću među ostalim konkurentima? Ako drugoga prihvaćamo tek kao jednoga u nizu, otkud onda u nama potreba za osobitošću i nekakvim pjedastalom u njegovu nizu?
Pitanje glasi: “Je li ikada doista svejedno?” Je li moguće da u jednom trenutku postaje manje važno za koga se borimo, nego protiv koga se borimo? Da više uživamo u borbi i nadmetanju nego u plodovima te borbe? U cijeloj priči, dakle, volimo isključivo sebe, a druge , čini se, ipak tek razmjenjujemo. Točnije, međusobno se razmjenjujemo i trudimo se da istu osobu s drugima NE razmjenjujemo! Pih! A ne bi li bilo mnogo jednostavnije da od nekoliko objekata razmjenjivanja zadovoljimo listu potrebnih namirnica, i vadimo iz ladica kako nam se što prohtije - jedan lijepi osmijeh, jedan akumulativni zagrljaj, par lijepih riječi i nekoliko uzastopnih orgazama? E, takav bi ručak svaka Eva rado skuhala!
Pa gdje je onda kratki spoj? U taštini. U potrebi za identitetom (imam nešto što me razlikuje od drugih i ti voliš baš to u meni!). U potrebi za davanjem i usrećivanjem (ja dajem upravo ono što želiš i to te čini sretnim). Dakle, razmjenjujemo li osobu koja se povremeno i s drugima razmjenjuje, bez obzira na to što smo osjećali prije, postajemo sve sigurniji da se za nju želimo boriti, ali ne zbog nje, već zbog vlastitog plasmana na njezinoj top listi “nužno razmjenjivih, s drugima nerazmjenjivih”.
Dakle, Atlante, pustite jabuke, kaj još niste shvatile kak’ je Evama?!
A mi ćemo, Eve, još neko vrijeme razmjenjivati, a onda potrčati na posljednji vlak za Wonderland ....
2 komentara:
"jedino stalna samo mijena jest"...
to se odavno zna. Neprihvacanje te cinjenice nas dovodi do nepotrebne boli i patnje ali buduci da se svaka skola placa, bol i patnja su cijena te skole...
Ljubav je poput vode, pusti da ljubav kisi po tebi i uvijek ce biti svjeza i okrepljujuca ali ako pokusas tocno odredjenu vodu, bas, bas tu vodu zadrzati za sebe i drzati je cvrsto uz sebe i ne pustati da cirkulira, voda ce ti se usmrditi...
To svi duboko osjecamo u sebi ali jako cesto osesivno drzimo vodu da nam se usmrdi i onda se cudom cudimo i ljutimo i hocemo glavom kroz zid...
Eto tako sam ja proveo ljetne praznike :)
"Ako drugoga prihvaćamo tek kao jednoga u nizu, otkud onda u nama potreba za osobitošću i nekakvim pjedastalom u njegovu nizu?" - ODGOVOR (ili barem pokušaj istog): možda zbog ega, iako ovo piše muškarac (ako uzmemo definiciju muške osobe, onako ugrubo, a prema osobnim stajalištima ostalih, možda to jesam, a možda to nisam, možda sam neka ameba ili nešto odrug, sve zavisi od definicije pojedinca termina MUŠKARAC) i možda neka kvazi feministkinja grakne na moj odgovor, ali jednostavno zbog ega svi mi želimo biti na nečijem pjedestalu, bilo da smo muškarci ili žene. samo je stvar u tome što jedan dobar dio ljudskog roda to očekuje od druge osobe, ali ne pruža to natrag jer ne shvaćaju da je to uvjetovana akcija koja zahtijeva indentičnu reakciju i onda se čude kada nešto krene po zlu ili jednostavno samo nastave dalje kao kada se pokvari javni prijevoz, izađu van i čekaju slijedeći. činjenica je da dvije osobe ne mogu voljeti jednako, i netko će uvijek više voljeti onu drugu osobu nego što će ta osoba voljeti njega/nju.
a sada još jedan pokušaj odgovora drugo pitanje "Pitanje glasi: “Je li ikada doista svejedno?” Je li moguće da u jednom trenutku postaje manje važno za koga se borimo, nego protiv koga se borimo? Da više uživamo u borbi i nadmetanju nego u plodovima te borbe?"
Ovdje odgovor nije toliko jednostavan. iako ovdje ima više pitanja, sva imaju isti odgovor. zavisi. zavisi o svakom pojedincu, jer svaka osoba će dati drugačiji odgovor. ne postoji univerzalni točni odgovor. Ima pojedinaca koji će sve učiniti za onog drugog i oni će odgovoriti da njima nikad nije svejedno. s druge strane ima pojedinaca koji će k'o iz topa odgovoriti "Uvijek!". Takav odgovor će nekima biti iznenađujuć, postoji jedan dobar dio ljudi kojima će ovo biti sasvim normalan odgovor. to su, s muškog stajališta gledano, "kurve", koje svaki tjedan imaju nekog drugog, "proklete kurve" koji svaki tjedan bare drugog ali nikad njih, "sponzoruše" kojima je zapravo apsolutno svejedno tko ih sponzorira dokle god darovi zadovoljavaju njihove potrebe i "face" - likovi koji u muškom dijelu te populacije zauzimaju status božanstva jer svaki tjedan bare drugu dok većina njih taj dio ženskog tijela vide jednom mjesečno ili jednom u par mjeseci (ako ne računamo surfanje po internetu). osobno, vjerujem u karmu. a u djelovanje karme sam se imao priliku i uvjeriti. znam jednu osobu koja je spadala/pada u "face" i dok sam bio mlad i nadobudan i dok su me pucali hormoni, divio sam se toj osobi. sada, ta ista osoba koja je mijenjala partnerice kao čarape, dobila je bumerang natrag u glavu.
Objavi komentar