tko sam? što sam? ja sam samo uragan.

Stvari ponekad nisu kakvima se čine. Pa se bunimo.
Ponekad jesu. Pa se bunimo.

Moja najdraža rečenica u trenucima gnjeva je: Ali ja bih da je sve po moooom!
Često mjesecima ili godinama kasnije poželim da nije bilo. Ponekad smo sigurni da bi se stvari trebale odvijati onim redoslijedom koji smo mi zamislili, jer je sve ostalo nepoznanica, bezizlazna situacija, u svakom slučaju situacija koju nismo zamislili, drugim riječima - nezamisliva. Da je bila zamisliva, bez brige, već bismo je zamislili. :P
Što je najgore, ponekad nam i uspije. Ponekad se sve sile svijeta, kako bi rekao drug Coelho (koji ili je na bijelom ili je žrtva blage retardacije, neke opasne sekte i sl. / tako sam nešto izjavila i na ispitu i to je prevagnulo da moja ocjena bude čista petica/), poklone našoj volji i želje nam se ostvare. A za pet godina se pitamo gdje nam je bila pamet. Evo, brišem već treći primjer jer... vjerujem da se svatko može sjetiti barem jedne takve situacije u vlastitom životu i nekoliko njih iz susjedstva. Naime, ponekad jednostavno zanemarimo onaj faktor koji nam pomrsi blistavu budućnost taman kad se sve ostvari što smo isplanirali, pa poželimo da uopće ništa nismo planirali jer bi sve na kraju priče bilo bolje da se odvijalo u onom smjeru koji nam se nekada činio beznadnim. Ponekad je jednostavno jabuka spoznaje gorka. Zažalimo što smo je zagrizli, i u strahu od svoje nove samovolje, koja bi mogla ponovno neslavno završiti, žvačemo tu gorku i škrobastu smjesu.

Ponekad sve sile svijeta udruže te svoje mozgove i jednostavno se, dragi Coelho, odbiju pokoriti našim željama. O, da, da, ima i takvih slučajeva. Mnogo godina kasnije opet zahvaljujemo Bogu, ili kako već tko kome, što je prosvijetlio te sile kad već nije nas.
Ponekad imamo ispravnu sliku i pametno želimo, pa nam se to i ostvari. E, takvih je slučajeva najmanje.

Budući da ne znamo kada smo pametni, možda je bolje ne željeti?
Možda se jednostavno treba kretati u željenom smjeru i prihvaćati sve što na putu zateknemo?
Možda bismo se doista morali natjerati da onu "budi volja Tvoja" ipak katkad prevalimo preko zubne pregrade. Možda nas zato i tjeraju da svaku večer molimo Očenaš? Da nam ta "budi volja Tvoja" nekako počne lakše izlaziti iz usta, umjesto: Ja bih da je sve po mooom!
Rek'o je jedan, brzo ćete ga prepoznati: "O Bože, ti valjda znaš šta radiš/Ti imaš bolji pregled, majstore, ali iz ovog tupog ugla izgleda guusto!"

Kak je meni mene žal!

Otkud ta stalna potreba da nas netko tješi?
Volimo svoje iluzije. I ne odstupamo od njih. Neki kažu: ako živiš ono što želiš, onda cijeli svemir u to povjeruje pa ti se to i ostvari. Al onda zagrmi i kulise se počnu pomalo odlamati ili tek tresti. Tek tada se uhvatiš kako stojiš na žici s kišobranom u ruci i prestravljeno vrisneš: Pa ja nisam akrobat!
A neki su i po vodi hodali jer su vjerovali.
Vjera je velika stvar. I zbilja djeluje sve dok ti se ne počne činiti da se ona žica po kojoj hodaš počije preobražavati u zmiju. A dotad si sasvim uspješno i sigurno hodao.
Ali što činiti? Ne dizati paniku i zanemariti što se kulise odlamaju? Prihvatiti to i reći: Budi volja Tvoja. Ok. A nemamo li pravo barem malo žicati da bude po našem?
Jer, teško je vjerovati kad ti se stvari pred očima urušavaju. Ili je to sve samo vrtoglavica od prevelike visine? Druge sam uvjerio da sam akrobat. A kad ću ja povjerovati u to?
I tu nastupa potreba da me svi uvjere da je dobro. Da se ništa neće srušiti, da su to normalni strahovi. Tješite me, tješite me! I izmjenjujem tješitelje tražeći onoga koji će doći do najbrutalnijih
zaključaka, potvrditi sve moje strahove i na kraju, u rezimeu zaključiti da su, unatoč mogućoj ostvarivosti, bezrazložni jer (neki jebeno dobar argument). Nitko od nas ne traži Istinu. Pametni ljudi. Univerzalna istina ne postoji (hu, hu sad otkrivamo toplu vodu!). Tražimo nekoga tko će potvrditi našu istinu. Taj je pravi tješitelj. Tada smo zadovoljni. Bez obzira na to što svi vide da je kralj gol!!! Tada pak ponovno sumnjamo jer se bojimo da drugi previše površno pristupaju našim problemima, pa možda naš unutarnji osjećaj ipak ima pravo...
Tražimo savjete, tjeramo po svom. Sve samo da bismo u konfrontaciji s drugima postali jasniji sebi. I naglas izgovorili što zapravo želimo.
Katkad je to teško. Katkad se sramimo svojih prizemnih i malograđanskih želja. Katkad smo tako besramno daleki svojoj ljudskoj prirodi! I svemu što je prirodno i zdravo skloni smo prišivati pogrdne izraze. Zato da bismo spadali u "višu kastu". Ponosimo se svojim snobizmom i negiramo sve što nam razgali srce. Osim ako je to neka neslušljiva, agresivna i potpuno nerazumljiva simfonija. E, tu smo, kao, doma.
I doista jesmo. Spadamo u karnevalsku povorku u kojoj smo svi lavovi, a još uvijek pišamo stoječki i jedemo pečeno meso. Spadamo u društvo dogovorenoga ukusa. Uspjevamo samo dok se držimo za ruke. I uspjevamo samo u tom uskom krugu, ne u divljini. U divljini uspjevaju oni koje
smo prognali, koji su se već u toplom gnjezdu naučili boriti za svoj dio i vikati: Kralj je gol!
Mi se, ostali, tješimo.

U "Seks i gradu" sve manje seksa i sve manje grada

Sada sam potpuno sigurna da je sve otišlo u Honduras!
Dakle, kao i svaka savjesna Eva, obavila sam svoju sestrinsku dužnost i pogledala taj "Seks i grad" na velikom platnu. S gotovo mjesec dana zakašnjenja, ali hebi ga, ipak je Eva zaposlena žena!
Istina, dugo sam se i psihički pripremala jer sam već nakon premijere doznala da moja omiljena serija ima sretan završetak (!?!) To nije scenarij kakav sam priželjkivala! I puna predrasuda, ipak sam skupila hrabrosti i otišla u kino.
Bljak!
Mislim, svaka čast dizajnerima od čijih haljina i cipelica zastaje dah, stilistici koja je zapravo najzaslužnija za to što pratim seriju, pa i sjedim ovdje (moram priznati da je svaka nova scena izmamila moj: 0h!), ali scenarij!!!
Možete li zamisliti Seks i grad u kojemu se Samantha ne poševi nijednom? Seks i grad u kojemu Faca tako patetično kleči ispred naše omiljene junakinje? Bljak! Sve ono na čemu je njegov lik bio sazdan urušilo mi se pred očima i glasan mi je krik prevalilo zubnu ogradu: Fuuuj!, na opće odobravanje kinodvorane. Nismo se tomu nadale.
Tako je Carrie, doduše u 40-oj, prešla u klan "Pepeljuga", onih kojima ipak sve pođe za rukom. I duga je i vjerna ljubav nagrađena brakom i naravno - manolicama.
Poruka filma je: ljubav pobjeđuje!
Miranda oprašta svom mužu nevjeru, neplodna Charlotte rađa "prekrasnu curicu Rose", a jednina tragedija u filmu je što je Samantha navršila 50., no i ona se vratila svojoj najvećoj ljubavi - sebi (i ostavila svog trideset godina mlađeg ljubavnika. Dakle, ta menopauza ima zaista neobjašnjive manifestacije!). Sve u svemu, još jedan happy end.
Dakle, Carrie je oprostila voljenom čovjeku koji ju je izigrao, pravario i ostavio toliko puta da se ne zna broj i konačno se usrao i ostavio je pred oltarom, no shvativšt da neće tako lako naći novu koja će mu se tako iskreno diviti brzo pokunjeno moli za milost. Praštanje i ljubav. E zbog toga te, draga Carrie, izopćujem iz Sestrinstva Eva, jer si, draga moja, trebala biti pametnija od toga!
Ne, ne zato! Nego zato što si podržala jebenog slabića koji je 15 godina uživao u svom komoditetu okrećući glavu da ne gleda tvoje suze jer mu one ipak paraju srce. Nemoj srat?
Podržala si kukavicu koji nikada nije stao na tvoju stranu i koji je uživao u tebi točno onoliko koliko mu je bilo potrebno a da pritom nije dužan odstupiti od svih svojih užitaka koje ti nisi pozvana s njime dijeliti. Time si opravdala se kokoši koje trpe pasivni oblik zlostavljanja od svojih indiferentnih muževa i dala loš primjer mladim Evama novakinjama. Fuj! Izdajico!
Miranda? Za to tek nemam riječi...
Carrie je barem znala da će dobiti dobru odštetu: Stan od valjda 200 kvadrata s garderobom od barem 15, Facu koji kuha i sve ultrašik haljinice, cipelice i sve što djevojačko srce želi. A ti?
Klauna u traper jakni koji te voli, doduše prevario te, ali mu je jako, jako žao. Dobro, na što si mislila šest mjeseci kad se nisi ševila? Ali draga moja, ako nisi već mislila 6 mjeseci, zašto si morala početi razmišljati sada? Žena koja je bila sposobna za sve, zastrašivala je muškarce jakom ličnošću i seksualnim apetitima. Nije uspjela pronaći nekoga tko bi joj parirao, pa je eto, pristala na jedino što joj je palo u ruke. Nije ne znam što, ali služi svrsi. Kojoj svrsi? Kako da takva žena živi s nekim tko joj ne imponira? Tko je tu samo zato da ublaži njezino starenje? To je jedan simpatični mutko koji se kao psić mota oko nje. Zar da je takav napali? I onda ju pozivamo na red zašto se ne ševi 6 mjeseci! E pa zato! I konačno dobije priliku da započne novo traganje (nakon štoje prevari), ali u njoj nenadanoi proradi neka ljubav (e nije ljubav nego panika) pa mu se vrati. I ti si, Mirando nesretnice, pokleknula i nisi se borila za svoje potrebe i ciljeve i zato i tebe izopćujemo iz Sestrinstva!
A Charlotte? Ona je jadna uvijek bila tako "skromna" (rekla bi moja baka, kao "skromne intelijencije, glupava") da ona nikad nije ni zadobila status Eve, tako da nju ne izopćujemo. A to što se njezin život pretvorio u bajku također pridonosi bljakavosti scenarija.
Samantha, stara moja, ti si, iako Charlottine inteligencije samo malo drukčije kanalizirane, osvojila status Eve! Divno je biti u sretnom braku! Ali "biti u braku" nije dovoljno da bi bilo divno! Ti si to shvatila, za razliku od svojih inteligentnijih, danas izopćenih prijateljica. Hrabro si i sasvim opravdano ostavila 30 godina mlađeg muškarca jer ti nije poklanjao dovoljno pažnje ganjajući vlastitu karijeru u kojoj si ga slijepo podržavala, a prije svega zato što te doveo do toga da izgovoriš epohalnu rečenicu: and next thing you know we'll have sex only 3 - 4 times a week! Čestitam! Nije mala stvar takvo što izgovoriti. Osobito ne u 50-oj. Ti si shvatila da si sve u životu postigla sama, materijalano se osigurala sama, ostvarila karijeru i nisi nikome ništa dužna, ne treba ti muškarac da ti sve to priskrbi. Ono za što ti treba muškarac jedan muškarac ne može podnijeti! I zašto da se ograničavaš na jednoga? Jedina si ostala dosljedna sebi! Želimo ti zgodnog susjeda! Želimo ti gomilu zgodnih susjeda!
I tako, još jedan obećavajući scenarij (koji je ponekad surovu realnost djevojačkog života koja je prisutna unatoč svoj njihovoj genijalnosti prikazivao na jedan zabavan, vedar i motivacijski način) pada u vodu! Živjele Pepeljuge! Živio kič i velika gledanost! Živjele bivše intelektualke koje su svoj identitet zamijenile za vjenčanicu i pretvorile su u domaćice!
U dubokoj boli i tuzi javljamo da junakinje naše bivše najdraže serije očekujemo u glavim ulogama nadolazećih epizoda "Kućanica"- glupih, zlih i objesnih. I uglavnom rastavljenih....

Ovi su dani stvoreni za pjesme

Ovi su dani stvoreni za pjesme. Jer, što su pjesme nego naši strahovi tako vješto izrečeni da nam drugi gotovo zavide na njima? Što su pjesme nego ubaživači krikova protisnutih kroz jastuk? A što su strepnje i strahovi nego naši nekadašnji uspjesi? Čega se bojimo više od onoga na što smo sami sposobni?
Slušamo priče o Paklu koji čeka one koji griješe. Ali čeka ih poslije ovog života. Netko ne zna čitati. Paklove stvaramo sami. Nakon uživanja nauštrb tuđe sreće. Kako krivo! Nakon uživanja tuđe sreće. Da je Bog samo rekao: "Ne ukradi!" bilo bi dovoljno.
No, budimo realni, i rekao je prvo samo "Ne ukradi", ali prvi ljudi to nisu razumijeli. Ha ha, dopustite mi malu digresiju, to me podsjeća na mog rođaka koji je na nekom obrascu naišao na rečenicu:"nepotrebno precrtati", pa je precrtao riječ "nepotrebno".
Dakle, Bog i je rekao: "Ne dirajte ploda samo s ovog stabla!" To je moje. Lijepo im je rekao. Dakle: Radite što hoćete, samo ne kradite!
Ali, ne! Eva je, eto, baš to morala ukrasti. Osladiti se tuđim plodom. I to nije sve! Još je željela promatrati i Adama kako on uživa u plodu koji je ona za njih ukrala!
A kako znamo da je "ukrala"? Jer se odjednom osjećala posramljenom i preplašenom. Zašto? Jer je doista postala svjesna (a mi pametni znamo da je jabuka i predstavljala svjesnost i spoznaju, zar ne?) - svjesna da je gola pred Adamom i pred Bogom - koji sada znaju što je sposobna učiniti, a povrh svega, postala je svjesna sebeljublja i činjenice da bi bilo naivno pomisliti da je sebeljublje samo njezina osobina! Što li su drugi sposobni učiniti ako sam ja bila sposobna to učiniti? Što je Adam spreman učiniti da bi ugodio sebi kao što sam ja bila sposobna ukrasti onomu tko me najviše voli (Stvoritelju) samo kako bih se rješila osjećaja podređenosti, osjećaja da postoji nespoznatljivo, što dakle, ne mogu kontrolirati? I kako bih, naravno, ovladala Adamom (to što je on meni dao jedno rebro ne znači moje bistvo ovisi o njemu, učinimo tako da njegovo bistvo i užitak ovisi o meni!)
I bijahu prognani iz Edenskog vrta.
Tada je Eva kročila u neki vlastiti pakao. Postala je zatočenik straha da su drugi poput nje (goli).
Tek je tada Bog skužio da je precijenio ljude, osobito žene, pa je eto, to svoje "ne ukradi" razložio na deset zapovijedi, a osim tog se pobrinuo da ih ovaj put preda muškarcu, za svaki slučaj...
Dakle:
1. Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih Bogova uz mene! (drugim riječima, ne kradi mi mjesto na tronu i ne tjeraj me da ga dijelim s nekim tvojim shizofreničnim fikcijama, nazovibogovima, od tada poznate Zmije do danas neprebrojivih drugih "spasitelja" koji će utažiti sve tvoje potrebe i želje)
2. Ne izreci Imena Gospodina Boga svoga uzalud (ne kradi mi dragocjeno vrijeme kad ima i onih koji nešto i misle dok mi se obraćaju)
3. Svetkuj Dan Gospodnji (ne kradi mi termin za misu da bi umjesto njega ugurao svirku)
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji. (odnosno, ne kradi im mjesto "onoga koji zna jer je davno prije tebe spoznao")
5. Ne ubij! (ne ukradi/uskrati za svoj gušt drugome život i blagodati koje donosi)
6. Ne sagriješi bludno (tu ne razumijem)
7. Ne ukradi! (e, ta ne može biti jasnija!)
8. Ne reci lažna svjedočanstva (ne ukradi drugomu dostojanstvo kako bi se lažima okoristio)
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga (ne ukradi drugomu mir i blagostanje i onu najfiniju nit koju je istkao s partnerom)
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari (i ne razmišljaj o tome da bi nešto uopće mogao ukrasti!)

jer, tek kad sve to, uz tisuću "najlogičnijih opravdanja" (čak ponekad i prikazivanja situacije da zapravo nekomu radiš uslugu) ipak napraviš, i na trenutak staviš tu svoju guzicu na neki svoj tron, odnosno kad sažvačeš tu najslađu jabuku, tek tada doista postaneš svjestan da su i drugi željni te jabuke i povjeruješ da su i oni sposobni uz ista opravdanja učiniti isto. I odgristi tvoj dio. Toliki te strah obuzima da će netko jesti od tvojega ploda da sve manje guštaš u zalogajima, štoviše počneš se uvjeravati da uopće taj sok i nije tako sladak, "zapravo je malo i kiseo", samo kako bi lakše podnio gubitak monopola!

I, evo, zahvaljujući tom Mojsiju bar smo nekaj naučili. Bog je Evi dao Zakon, a Mojsiju tumačenje i Novelu Zakona. Da Mojsiju nije dao tumačenje, šipak bi Eva priznala da joj je Bog neki zakon i nametnuo. Znaš onu: Pa pravila su tu da se krše!
Nekako sve više vjerujem da je Eva bila pankerica....

Kreme protiv bora i druge bajke

Sjedim tako skrivena pod tamnim sunčanim naočalama i pijem neko osvježavajuće piće s frendom, starim mačkom ženoznancem i prebirem po posljednjim tračevima biskih nam kuloara i, prerano da se raziđemo, predložim da skokne sa mnom do dućana zdravom hranom, kometikom i svime što se može podvaliti u kategoriju "zdravo" (recimo GMO soja). Naime, treba mi neka nova linija nečega protiv bora. On zgranuto razrogači oči: Mislio sam da si pametnija od toga! Ma zar ti doista vjeruješ u te priče? Vi ste žene spremne platiti neku Carita ili Kanebo kremu protiv bora 800 ili 1300 kn ne biste li izbjegle nešto što će se konačno ipak pojaviti! Oprosti, kad si vidjela ženu od 50 godina bez bora?
Fakat!
Moja susjeda koristi vrlo kvalitetnu kozmetiku protiv bora, od nje joj je koža tak fina i meka, a i bore su se tak fino napunile, baš osjeća razliku... Stara moja, nisu ti se bore napunile nego ti je koža oko bora natekla! Izgledaš ko alkoholičar! A bore? I dalje su tu. A to kaj ti je koža fina i meka fakat ne vrijedi 1300 kn jer je meni i od maslinovog ulja tak glatka i krasna - litra 80 kn kod moje susjede. Pa ti vidi! A i cipele pred zimu možeš tak fino namazati...
Danas gledamo reklamu za L'Oreal. Vremešna dama, nekadašnji komad, Jane Fonda, danas sva izbrazdana, reklamira kremu protiv bora. Hallooooo? Ima li preživjelih od inteligentne vrste?
Žena izgleda ko plisirana suknja!
To je gotovo jednako dobra fora kao kad djevojčica od 17 godina reklamira kremu protiv bora?!? What the bljak?
I sada, evo, željna novih smjehopodražaja, znavši gdje ću ih potražiti, bacim se na on-line katalog jedne svima nam znane akviziterske kozmetičke kuće. Razočarana, zaključih da su očito promijenili copywritera jer tekstovi nisu ni približno duhoviti kao nekad, ali još uvijek se nađe bombončića. Pa, djeco, evo nešto i za vas: "Blistavo sjenilo za kapke u olovci"
Kapci u olovci? Nemojte se šaliti!
Ili: "Kremasta intenzivna boja stvorit će temeljni dojam." Kakav dojam? Stara moja, danas fakat izgledaš temeljno!
Ili: "Duet usklađenih nijansi obećava nestašne crte koje nemaju granica." Curke, želite li doista izgledati tako?
Iliiiii: "Želite zabavnu torbicu u koju će stati vaši omiljeni make-up proizvodi? " Od takve bih očekivala najmanje da pjeva!
Pih! Avon me tek razočarao! Nijedna tako poetsko-idiotski oslikana rečenica!

Dakle, Eve, ono što ja preporučujem, što više jabuka i drugoga zabranjenog voća, LGG i maslinovo ulje, mnogo teretane i dobre zahebancije - sve ostalo previše košta da bi bilo istinito!

lijepa naša rvacka jezika

kak volim frazu "od strane nekoga"! Pozdrav jezičarima, političarima i pravnicima! Bili vi meni jebani od strane pasa! (kolokvijalno: jebo vas pas nepismene!)

Seksualni objekti

Ne kužim cijelu tu frku oko seksualnih objekata.
Kao, "on je u njoj vidio samo seksualni objekt". To su priče onih od 16.-30. E, od 30. se stvari mijenjaju. Sada on u drugima vidi seksualni objekt. Dakle, sad je problem što je više ne gleda kao seksualni objekt!?!

Nekidan mi se požalila prijateljica, sredovječna dama, da se boji da njezin prijatelj u njoj vidi samo seksualni objekt. Ej, ženo! U 50-ima?! Plati misu jer te netko još može smatrati seksualnim objektom!

Ili čedne izjave poput ove: "Ali, mila, ja druge žene uopće ne gledam kao seksualne objekte". Ne??? Nego?
Naravno da gleda. Svakog pripadnika spola koji nas privlači zamjećujemo kao seksualni objekt. Kada uđe u prostoriju, to je prvo što zamijetimo. Samo što nam taj "seksualni objetk" ne mora biti privlačan. "On je neprivlačan". Da? A kako je to neprivlačan nego u smislu seksualnog objekta?

Dakle, svi zamjećujemo isto, samo što odmah vršimo selekciju: "Uuuu... dobraa!" ili "ova je prestara" ili "kakav gadan tip" - sve su to naše reakcije na ponuđene seksualne objekte. Nije nužno poželjeti ga. Recimo, nekome je gospođa od sedamdeset i pet godina nezanimljiva, odbojna i prestara - dakle, ona kao seksualni objekt nije prihvatljiva za pojedinca (makar, u ovom slučaju i za ostatak svijeta...!!!!).

Zašto se ja nikada nisam zapitala promatra li me netko SAMO kao seksualni objekt? Zato što mislim da je to nemoguće. Mislim da sam toliko kompleksna osoba da je seksualnost samo odraz svega što me čini. Kao i svaku drugu osobu na ovome svijetu. Mislim, nečija je seksualnost toliko naglašena da sve drugo pada u drugi plan... haha... mahala ti - ne mahala... I ne vidim zbog čega bi se takve osobe trebale brinuti. To što možda imaju ambicije doktora znanosti ne znači da ih netko degradira time što ga više zanima jedan drugi., također njihov, ruku na srce, zabavniji aspekt.
Ma sasvim sam sigurna da su te negativne konotacije vezane za riječ seksualni objekt, kao i strašno popularnu frazu "on ju je iskoristio" izmislile mame koje ne mogu prihvatiti da im se kćeri dobrovoljno, dapače dobro voljno, ševe!

I, zaključno, dajte, žene, shvatite da je to što vas netko smatra seksualnim objetktom zapravo jedan divan kompliment, bez obzira na to u kojim ga godinama dobile! Kakva prljava laž! Njegova je vrijednost proporcionalna broju svjećica na torti...

Romantika

Veljača je na izmaku, a ja još nisam prosula nijednu romantičnu. I neću.
Onaj moj pametni prijatelj kojeg sam već spomenula u jednom od prethodnih postova radio (provodio) anketu iliti anketizirao (LOL bolje mi zvuči nego "anketirao". Anketizirao ostavlja dojam one nervoze koja proradi kada te anketiraju. Tipa: anketirao i pritom išao na živce). Dakle, onaj moj pametni prijatelj kojeg sam već spomenula u jednom od prethodnih postova radio anketu pa me upitao što ja smatram romantikom. Sigurna sam da sam mu prosula nešto simpatično i mudro u tom trenutku (kao što se samo može kad te netko nakon10-satnoga radnog dana anketira), no pravi je Evin odgovor sazrio nešto kasnije, pa mu ovom prigodom odgovaram:

Romantika je podržavanje ili pordaživanje nečijeg ego-tripa,
izražavanje najdubljeg divljenja nekoj naoko trivijalnoj stvari koja
"život znači", na profinjeno duhovit način. Nije li izrečena tako,
prelazi u patetiku, a što znači "romantična večera" ako završi s
Gastalom? Po čemu su, dovraga, večere romantične? Svijeće, ruže,
kavijari i šampanjac vjerojatno su posljednji pokušaj da se drvosječu
uvjeri da NIKAD, NI POD KOJU CIJENU ne može postati romantičan. Inače,
drugu poveznicu tih blefiskonskih pojmova s romantikom ne vidim.


Moj dečko pak misli da je svaka moja (dragocjena) minuta šutnje vrlo romantična.

SRCE NIJE KAMEEEN

Opet susjed nafrljio seriju.

Hoće li mi netko objasniti stihove: Srce nije KAMEN da ga samo baciš iz kaputa kao KARTU poslije puta?!?

Kako kamen možeš baciti kao kartu? Kartu možeš baciti kao kartu. A kamen, jebiga, kao kamen. Srce nije kameeen, ne srce nije kaaaamen da ga samo baciš kao - KAMEN. Ili srce nije kartaa, srce nije kaaarta da ga samo baciš iz kaputa tra-la-la-la poslije puta. Možda ne dijelimo isti problem, ali znam da će bar moj brat shvatiti o čemu pričam. I svatko tko se u životu susreo, haha s filozofijom! Šalim. S osnovnom školom.

Dobro, i Riperu se dogodilo: A djeca se igraju poraza i pobjede

I Bog će je nagraditi...

E, tu možda nije Ripper zeznuo. Tu sam možda ja glupa - Naime, ako nagrađuje pobjedu, onda se „prepričavam„, al' ak nagrađuje djecu, onda će ih nagraditi.

Djeca –zb. imenica, mn. od dijete; sklanja se, doduše, kao im. žen. roda, ali je zbirna: blink, blink!

Ali opraštam. Pjesma mi nekako nije loša.

Takoc.

Mislim, našlo bi se na našoj estradi kod svakoga ponešto, ali to ću prepustiti nekom drugom. Nemam ni vremena ni želuca za takve izlete u pjesništvo. Ti su naši „kantautori“, naime, pjesmoznanci. Predstavljaju ih kao pjesnike. A. Šola je pjesnikinja. I Vjekoslava Bach samo što s njom nije zaplakala kad je pjesnikinja izjavila da je svoje bilježnice s pjesmama splalila!!! Pa vjerojatno da ih se netko ne dočepa i ne objavi! Valjda su je savjetovali. A možda klevećem. Možda je hrvatsko pjesništvo zbilja ostalo zakinuto.

Kak' netko tko je odrastao na Magazinu može znati što je poezija? OK, možda neke rijetke ptice koje su oteli u afirmativnim godinama, gulili im slojeve kontaminiranih stanica i preodgajali Lorcom, mada jako sumnjam.

Nije mi lakše.

Ali, evo, samo da znate da je netko uz vas.

VELIKA IŠČEKIVANJA

“Živela je kao sat - strogi plan za svaki dan ....” - za jednog muškarca, prilično dobra definicija Eve.
Eva, dakle, živi prema rokovniku (što nije potpuno loše jer od deset isplaniranih stvari obavi barem osam, a to je već uspjeh). Eva je dakle, generalno, uspješna žena. A je li ta uspješna Eva ujedno i opuštena žena? Hmm... To se često dovodi u pitanje.

Adam, naime, ne shvaća kako se ona zaista uspije opustiti u ta dva sata predviđena za odmaranje. I nije mu jasno kako bi se on trebao opustiti kada ima određeno vrijeme od osam do deset. E, moj Adame, da Eva nije tako isplanirala većinu stvari svijet bi se toliko opustio da bi se Zemlja zaboravila okretati.

Je li Evi potreban muškarac? Naravno. Da nema muškaraca, Eva bi vjerojatno ispunjavala svih deset unaprijed određenih stavki, ali tada više ne bi bila Eva već isfrustrirana Cosmo djevojka. Teško je odrediti mjeru baš svemu u životu. Bez Adama Eva počesto postaje robom vlastite organizacije - ako do određenog datuma nije obavljen planirani posao, njezin svijet se ruši. Kako nastaviti put preko rijeke kada most još nije izgrađen, a toliko je napora u taj rad već uloženo?

E, tu nastupa Adam. On joj nudi ono svoje rebro tj. smirenje bez kojega je nemoguće dalje. Nitko osim Adama ne može joj to pružiti. Zamislite samo da joj je rebro ponudila Sara (majka) ili druga starija i iskusnija Eva! Ne, ta je energija dugo služila. Ili neka Elizabeta koja njezine trudove još nije imala? Ili bilo tko drugi na svijetu? Njihova je “pomoć” ili “savjet“ samo usporava, tj. sve su to samo prepreke pri ostvarivanju cilja, nešto što oduzima vrijeme i o što se spotiče. Adam je tu da pruža mir.

Kako pronaći Adama?
Nije svaki muškarac Adam, niti je svaki Adam Adam.
Adam nikako nije organizirani muškarac. Zato mu se kardinalne stvari u životu i događaju dok spava. Drugim riječima, nije svjestan da se događaju. I nije svjestan svojeg doprinosa. Često je i zbunjen što mu se Eva uporno vraća kad mu ionako posvećuje tek nekoliko sati, a onda odlazi putem svoga rokovnika. Ne shvaća svoju ulogu u njezinu životu ili svijetu. Što Eva tada čini? Uzima stvar (jabuku) u svoje ruke. Riskirajući svoju sigurnost, sve da bi zadržala tog jedinog Adama, spremna na porođajne muke, ona mu nudi jabuku – nudi mu spoznaju njegova bivstva. Zašto Adam nije proklet? Zato što je Eva preuzela odgovornost za zločin koji je pred Svevišnjim napravila, samo da na trenutak otvori oči tom svom Adamu i, uz ma koliko boli, pokaže da Raj nije doista mjesto u kojemu oni žive, to je mjesto u kojemu on vjeruje da živi! A u njezinom rokovniku lijepo piše da uz sve ovo što ona iz dana u dan čini to ne može biti raj već tek nešto gorče, više nalik Zemlji.

I tako se Adam iz ljubavi prema ženi odlučio preseliti na Zemlju. Raj je ostao tek nešto o čemu će pričati djeci koja će sve zemaljske napore izdržavati ne bi li jednom, u smiraj života, i oni posjetili to mjesto. I tako u nedogled.

Suze brata sina razmetnoga

Upravo sam imala priliku s ostatkom tramvaja slušati moralno-edukativni dijalog dvojice napadno ljeporječivih pripadnika neke crkve popularno zvane Crkva.

Bili smo žrtve terora skromnih duša (moja baka, fina kakva jest, uvijek je voljela reći „skroman“ umjesto priglup, mislila je "skromne inteligencije") koje sada „spoznaju“ veličinu Božju. Joj, Bože dragi, što se Fellini nije prije toga sjetio? A i baš su neki felinijevski likovi.

Dakle, nakon što smo s njima jedno deset dugih minuta „kužili svijet“, već sam bila na izlasku kad me presječe tekst: Pazi, Bog poznaje moje srce. Poznaje ga bolje nego što ga ja poznajem. I mogu ti reći da me ovih dana jako hrabri. Ja sam jučer rekao da ja više nemam što tražiti u Crkvi ako mi se Ana ne vrati. Za mene nije bilo Boga. I zamisli, Ana mi se danas vrati. Bog poznaje moje srce!

E to me razbjesnilo (jedan od 7 glavnih grijeha)!

Ili je Bog lijen pa mu se ne da odgonetavati što mi malo složenijih misli želimo pa se onda zabavlja s ovakvim tupanima, ili nismo dovoljno određeni u svojim željama jer slušamo Njegovo „Budi volja tvoja“ pa je uvijek po Njegovu a ne po našem ili mu se jednostavno ne da zafrkavati s babama u PMS-u. Mislim, tko mi je kriv što sam zagrizla jabuku!

Evanđelje po Luki, Gundulić i tko sve ne tako veličaju dobroga oca što onog bahatog luzera prihvaća i priređuje mu gozbu. Dobro, to nas uči da budemo milosrdni i da svatko može zastraniti, ali mu moramo pružiti priliku da se iskupi. Svaka čast Luki, ali da se taj sin uspio obogatiti ili postati neki svodnik a ne sve spiskati na kocku i kurve čisto sumnjam da bi se ponizno vratio ocu. Osim toga, duboko vjerujem da se taj do kraja priče (koji nam Luka nije ispričao) ipak ponovno propije.

E, i to sve mogu progutati. Sve sam to svladala. I mislim da sam sasvim uspješna Sestra milosrdnica. Ali tek sada dolazi grozan dio priče.

Osuđujemo brata koji fala Bogu sasvim dobro vidi ono što otac zaslijepljen ljubavlju prema gotovo izgubljenom sinu ne vidi. Brat kaže: Dobro, jesi li ti normalan? Ti ćeš sad njemu vola okrenuti i gozbu prirediti jer se vratio nakon razmetnog i raskalašenog života, a od mene, koji čitav život nastojim ispunjavati tvoju volju se jednostavno OČEKUJE da sam savršen. Ni pohvale, nit podrške. Imam sve što mi treba osim motivacije, pohvale ili nečega čime bi ti pokazao da vidiš kako sam dobar. Ne, od mene se to jednostavno očekuje.

I onda Biblija tog poniznog brata naziva oholim!!! Ej! Pišemo epove o boemu, kurvi i lutalici i o njegovim suzama, a da netko napiše Suze brata sina razmetnoga?!

Doduše, jednom mi je dragi prijatelj odao tajnu: Bog voli hrabre. Voli one koji se bore za sebe, koji idu za svojim potrebama. U tom kontekstu bi mi bilo jasno zakaj se ovom hedonistu sve pozlatilo. Kao, išao je za svojim srcem, pa iako nije uspio u svojim snovima, otac ga je višestruko nagradio – imanjem. Možda nisam dobro pazila na vjeronauku. Možda Bog fakat ne voli nas papke koji samo pazimo kako ćemo kome ugoditi, a nama će biti dano. Šta će nam biti dano? Koliko smo određeni u svojim ciljevima i željama toliko i dobivamo. Ako moj zahtjev zvuči ovako:„Dragi Bože ja bih jabuku. Doduše, ako ja pojedem jabuku neće ostati za brata. Brat je malen i slab i treba mu vitamina. Budi volja Tvoja“, što mislite tko će dobiti jabuku? Nisam!

S druge strane, jedan ucjenjivač poput ovog vjernika iz tramvaja uvijek dobro prođe. Odreći će se Boga ako mu se cura ne vrati. I Bog odmah po izgubljenu ovčicu. Heh, osim ako mu se cura vratila sa sifilisom! E, tog se nisam sjetila.

"Tko će biti veliki sudac?" Nisam!

Čula sam nekidan jednu zgodnu misao – da nije pravedno nekome reći da ga voliš, jer ga time obvezuješ nečim što je nestalno. Ljubav i zaljubljenost su osjećaji koji u nama postoje stalno, a aktiviraju se tek u određenom društvu i u određenim situacijama razmjenjivanjem međusobne energije. Dakle, neispravno je reći - “Ja te volim”. Ispravno bi, valjda, bilo reći “Ja te razmjenjujem ” odnosno “Mi se razmjenjujemo”! Ma nemojte se šalit'!

Drugim riječima, uzimamo koliko nam je potrebno tuđe energije, osmjeha, sreće. Dobro, stoji. Ali to je luksuz slobodnih.

Osobe u vezi, uz sve navedeno što rado primaju, moraju primiti još i tuđe navike koje im ponekad i ne sjedaju najbolje na želudac. No, oni za nagradu imaju pravo da im netko stavi ruku na rame kada je teško i da mu se zavuku pod rame kada je sve ostalo dosadno, zamorno, ili iz čista mira! A to je nešto!

Koliko zapravo slobodni pojedinac smije očekivati od drugoga istog statusa? Koliko mu duguje?

Ako ne dugujemo drugome vjernost, ili barem vremenski ili drukčije određenu opredijeljenost za njega (tipa: sinoć sam bila s tobom, pa večeras neću ni sa kim, tebi u spomen), imamo li onda pravo na onu klicu potrebe za nekom superiornošću među ostalim konkurentima? Ako drugoga prihvaćamo tek kao jednoga u nizu, otkud onda u nama potreba za osobitošću i nekakvim pjedastalom u njegovu nizu?

Pitanje glasi: “Je li ikada doista svejedno?” Je li moguće da u jednom trenutku postaje manje važno za koga se borimo, nego protiv koga se borimo? Da više uživamo u borbi i nadmetanju nego u plodovima te borbe? U cijeloj priči, dakle, volimo isključivo sebe, a druge , čini se, ipak tek razmjenjujemo. Točnije, međusobno se razmjenjujemo i trudimo se da istu osobu s drugima NE razmjenjujemo! Pih! A ne bi li bilo mnogo jednostavnije da od nekoliko objekata razmjenjivanja zadovoljimo listu potrebnih namirnica, i vadimo iz ladica kako nam se što prohtije - jedan lijepi osmijeh, jedan akumulativni zagrljaj, par lijepih riječi i nekoliko uzastopnih orgazama? E, takav bi ručak svaka Eva rado skuhala!

Pa gdje je onda kratki spoj? U taštini. U potrebi za identitetom (imam nešto što me razlikuje od drugih i ti voliš baš to u meni!). U potrebi za davanjem i usrećivanjem (ja dajem upravo ono što želiš i to te čini sretnim). Dakle, razmjenjujemo li osobu koja se povremeno i s drugima razmjenjuje, bez obzira na to što smo osjećali prije, postajemo sve sigurniji da se za nju želimo boriti, ali ne zbog nje, već zbog vlastitog plasmana na njezinoj top listi “nužno razmjenjivih, s drugima nerazmjenjivih”.

Dakle, Atlante, pustite jabuke, kaj još niste shvatile kak’ je Evama?!

A mi ćemo, Eve, još neko vrijeme razmjenjivati, a onda potrčati na posljednji vlak za Wonderland ....

Evin pristup ili tragedija samosvjesne žene

Sve smo mi Eve, kažu. A jesmo li?
Evama se, nažalost, imaju privilegiju nazivati samo žene svjesne svojih potencijala, žene jake intuicije i barem umjerenih ambicija jer samo one dijele Evinu sudbinu - neprestano postavljaju neodgovoriva pitanja i većinu životne energije ulažu u konstruiranje odgovora koje im nitko ne može potvrditi. Tako stvaraju vlastitu i jedinu moguću istinu koju u polemikama te vrste najglasnije zagovaraju, a onda promukle pilje u strop u mraku svoje sobe i osluškuju tišinu ne bi li čule potvrdu za sva svoja izlaganja. E, pa potvrde nema!
Istina, sve bi bilo jednostavnije kad bismo mogle sve doista spoznati - sebe, partnera, roditelje i djecu, šefove, ogorčene i zločeste. Pa zato smo i zagrizle jabuku - da spoznamo vječni misterij - običnog čovjeka. Tada bi doista bilo lako!
Blažene, dakle, udavače, neafirmirane, indiferentne i podložne - njihovo je Kraljevstvo nebesko!
Objavi post