ZIG ZAG

Opet se čudim toj masovnoj euforiji i pomami hokejom, zig-zag, ki je vrag? Ali, opet, nemojte me shvatiti preozbiljno, ja se ionako i prečesto svemu čudim. Na kraju radnog dana, željna društva, navratim na facebook, a osim onih nekoliko zig-zag, ili prijenosa nogometne utakmice – nigdje nikoga. Možda me ti mnogoljudni sportovi nerviraju i zato što se ne znam pridružiti masovnoj euforiji i uživanju. Evo kako ja to vidim: Mnogo muškaraca trči za jednom jedinom loptom, ili pak pakom, dok ih ljudi s tribina, nemoćni da se uključe u igru, ali zato s nepravedno boljim pregledom, usmjeravaju uz žustre gestikulacije. Šaptači, a ne navijači! Osobito oni pred televizorima. Recimo, moj otac, koji obuhvati televizor objema rukama i uvjerava momke u štucnama, tjera ih, vrijeđa, a onda i sam uvrijeđen odustaje, skida naočale i maše njima u znak odustajanja. A ja si mislim: toliko živaca, toliko duševnog i mentalnog napora za tuđi gušt ili za tuđe novce! Ne-ra-zu-mi-jem! A tek prijenosi utakmica na radiju!?! No recimo, eleganciju skijanja, klizanja ili veslanja mogu razumjeti. Ali ne pada mi na pamet gledati kako drugi uživaju u tim aktivnostima! JA volim skijati, odnosno, ja volim SKIJATI, a ne gledati kako se netko drugi zabavlja SKIJAJUĆI. Kad bolje razmislim, ne volim ni društvene igre. Meni je moja kuma davnih dana rekla: E, Angie, znaš da ti nikad ne buš mogla biti moja najbolja prijateljica? A znaš zakaj? Pa ti opće ne voliš društvene igre – ni Monopoli, ni kartanje, ni… aj dobro, Čovječe ne ljuti se… I ima nekaj u tome. Ne volim tuđu grupnu kompetitivnu zabavu, ne volim mnogoljudne sportove, supertalent-natjecanja, kartanje, društvene igre, pa ako ćemo pravo ni partizanku, ma nikakvu vrstu grupnjaka. Ali volim bendove. To je zbilja u najsretnijim okolnostima prava, pravedna zabava – svatko ima svoju igračku, svoj instrument u kojemu uživa, a ovisno o sposobnostima i afinitetima, ponekad i više instrumenata! Zabavljaju se svi sudionici, a nerijetko i promatrači, iako redovito rjeđe nego sudionici; nema zavisti, nagovaranja, vrijeđanja ni ljubomore – ako netko ima nešto dodati, ima priliku to odsvirati. I nije mi jasno, u tom nogometu se toliki novac vrti, pa kaj im svakom ne kupe po jednu loptu i mir?

OK je OK

OK je biti OK (opsesivno-kompulzivan), štoviše, često i društveno korisno! OK-osobe često su vrlo pedantne i uredne, ako ne generalno uredne, onda barem posvećuju osobitu pažnju stvarima do „kojih im je stalo“, recimo to kolokvijalnim rječnikom jer, do tih im stvari najčešće ni najmanje nije stalo, nego jednostavno imaju poriv stalno ih popravljati. Nažalost, ja u kuhinji uopće nisam OK. Ali sam OK, recimo, pri vješanju veša. Najluđa stvar u svemu je to što OK-osobe najčešće uopće nisu svjesne koliko su OK! Ne, one misle da su jednostavno uredne ili da jednostavno obavljaju stvari na način „na koji se to radi“! Vratimo se rublju, koje ja više volim nazivati vešom. Dakle netom izvađen iz perilice za rublje (kod nas doma: vešmašine), veš se sljedećim redom slaže na sušilicu za isti (naime, veš): 1. Na lijevo „krilo“ sušilice slažu se muške čarape u parovima, peta okrenutih na istu stranu, zatim ženske čarape po istom principu, te na kraju donji veš, podijeljen također po kategorijama „muški“ i „ženski“. 2. Na „desno“ se krilo sušilice slažu dječje čarapice i donji veš. 3. Na eventualno preostale prečkice lijevog ili desnog krila stavljaju se kuhinjske krpe, s vidljivim rubom i etiketom prema unutra. 4. Sredina – na krajnju gornju prečkicu stavljaju se ručnici, također s etiketicama na unutra, i tako prema sredini, ovisno o broju ručnika, koji su, naravno, poredani i prema boji: dakle, crveni s crvenim, a ako sam vrckasto raspoložena toga dana, ponekad i crveni jedan ispod drugoga, a bijeli također. 5. Odjeća „za njega“. 6. Odjeća „za nju“. 7. Odjeća „za mlađu nju“. To koliko su OK-osobe doista OK prema drugima pokazuje i činjenica da je taj OK (poremećaj!?) samo poriv koji nas tjera da mi stvari radimo na određeni način, a ne i da maltretiramo druge ako to rade drukčije. Kao što ne možete imati tik da netko drugi žmirka umjesto vas, tako nemate ni poriv da tjerate druge da, recimo, vješaju veš na način na koji vi to radite. No, ako ćemo biti do kraja iskreni, naravno da ćemo, bacivši pogled na finalni proizvod tuđeg vješanja veša, pomisliti: „Ha, ha! Dobro, gdje mu je pamet bila?“, ali onako, nježno i sa simpatijama, zahvalno što nam je netko drugi uopće pomogao. Ah, da, kuhinja! Postoji jedna stvar u kuhinji u kojoj sam prilično OK. Mahnito OK! Naime, kao što i pjesmica kaže „Žlica, vilica, nož“, u perilicu za suđe (kod nas „vešmašina za suđe“) stavljam upravo tim redom: Žlica vilica, nož, a ne žlica, nož, vilica, nož, vilica žlica, ili nož, žlica, vilica, ili (NAJGORE!) i nož i žlica i vilica u isti pretinac!!! Također, nemam ništa protiv da nakon mene moj muž to sve premjesti i izmiješa. Čak ni da to učini odmah, pred mojim očima. Ali moja to ruka ne može učiniti. Srećom, pri šminkanju nisam OK, za razliku od mnogih mojih prijateljica za koje postoje sasvim opravdane sumnje da jesu, ali to im još nije „dijagnosticirano“. U mojem stanu nitko ne može boraviti neopaženo, bez mojeg znanja. Iako to posebno ne naglašavam ukućanima, sasvim slučajno pamtim kako sam postavila posteljinu, jesam li nešto nemarno odlučila ne staviti na svoje mjesto i ostavila ga na nekom drugom. Znam položaj svake figurice u stanu, a katkad i poneke olovke u čaši s olovkama. Nisam iznimno uredna. Često sam i neuredna, ali neke stvari jednostavno imaju „svoje mjesto“. Druge ih nemaju, pa otuda povremeni kaos. „Stavi pravu stvar na pravo mjesto“! ;) Pozovete li me na kavu, upamtite: pijem iz ljubičastih šalica. Neću odbiti ni neku drugu, ali imam li prilike birati, odabrat ću ljubičastu, a dopadne li ruku neke druge osobe, sa skrivenom ću je ljubomorom promatrati. Ma nije to ni ljubomora, toj je tihi, ali abdominalnorazarajući bijes jer stvari nisu „kako trebaju biti“. Raspored stvari treba biti u ravnoteži (što osim urednosti, ima i estetsku kvalitetu). Rekli biste da je na mom radnom stolu momentalno kaos. Ali prevarili biste se! Jer to je uravnoteženi nered, dakle, opet nekakav red. Ispred mene je monitor s dvjema figuricama u podnožju, jednom lijevo, drugom desno. Sa svake strane monitora nalazi se po jedna kutijica s vizitkama – lijevo crvena, za nju, desno plava za njega. Sa svake strane po jedan zvučnik. S lijeve strane dvije čaše s olovkama, ali zdesna kamera i držač za papire i račune, dakle opet dva komada nečega. S lijeve strane dva pravopisa i rječnik, zdesna… Drugim riječima, držim se reda i u neredu. Osim povremenog ritmičnog popravljanja već uredno složenih stvari, koje ljude u mojoj blizini jako nerviraju, moj je OK vrlo intiman i privatan. Tu kvalitetu (ili kako i je zlobnici nazvali, poremećaj) nemam u ormaru i opasno sumnjam da je mnogi moji prijatelji imaju jer nikad, ali baš nikad ne bih uspjela tako složiti odjeću kao po špagi, a bome bih i njih voljela vidjeti da tako slažu moju odjeću jer je jednostavno ima previše i ne trpi red (ta ne možeš na košulju s volanima uredno složiti krutu, tešku „mušku košulju“! I tako ta nježna bluzica klizne sa svoga mjesta - i eto ti nereda! Vješalice, naravno, ne dolaze u obzir jer su na njima već haljine). Dakle, ovaj je tekst posvećen svima onima „socijalno neosjetljivima“, ali i svima onima koji će se možda pronaći u ovim riječima. OK je biti OK i OK je biti OK prema onima koji su OK!

Find what You love and let it kill You

Ja sam pronašla crnu kavu. I mnogo toga u njoj.