Radionice ili tješionice

Gdje sam? Zašto ništa ne pišem? Pa vjerojatno zato što sam već dugo zadovoljna i ništa me ne izbacuje iz takta na papir. Samo lijepim po blogu neke idilične fotke. Nadam se da barem i vas uveseljavaju kao i mene. Međutim, nedavno sam zamijetila jednu stvar koja me kopka. Već sam se triput predomislila hoću li pisati o tome ili ne. E, sad je onaj treći put. Dakle, bolje da preduhitrim samu sebe prije nego što me zaskoči i onaj četvrti.
Kao odgovorna Eva koja radi ma sebi, i ja stečeno znanje permanentno dopunjavam raznim seminarima i radionicama vezanim za struku. Morala bi me obuzeti teška amnezija da na svakoj drugoj radionici ne doživim déjà vu. Većina radionica za pjevače započinje s "jako sam uzbuđena što ću raditi s vama.", onda u sredini "poštujte sebe i svoje tijelo i budite nježni prema sebi" i na kraju "ti si prekrasan takav kakav jesi. Zaplješći si.". Svi se vratimo doma osjećajući se dobro sami sa sobom, ali što smo od znanja konkretno dobili? Često vrlo malo. No dobro s obzirom na cijenu i rezultat, možemo to shvatiti kao jedan dobro iskorišten wellness vikend. „Jer ja to zaslužujem“.
Srećom, nije sve tako savršeno i ne podilaze nam baš svi na svijetu, pa definitivno treba gađati kao ćorava kokoš dok ne naiđemo na ono što nam doista treba. Eve, nismo li mi i jabuku zagrizle iz neutažive želje za znanjem i spoznajom? Dobro, pomislile ste, možda je Eva Prva, naša načelnica, mogla malo obuzdati svoj temperament i to učiniti na malo sofisticiraniji način? Ne, mile moje, ona taj izbor nije imala. Ali ga je omogućila nama upravo u onom trenutku kad je zarila zube u jabuku – u tom se zalogaju znanja krio i prvi okus mudrosti koji je osjetila. E, pa sad kad smo po njoj i mi utažile potrebu za zalogajem mudrosti, mi do nekih stvari možemo doći i spretnije. No, eto opet digresije. Zapravo sam željela doći do ovoga: zbog te pohlepe, ako baš hoćete, za mudrošću, dobile smo cipelu iz Raja od našeg Oca. I to je onaj zagrljaj koji nam zauvijek nedostaje. Tako da jedan očinski zagrljaj na kraju radionice sigurno i nije najgore što nam se može dogoditi. Pa i trebao nam je, zar ne?
Ali svejedno hvala predavačima radionice Jazz lab, koji su nam u zamjenu za očinski zagrljaj dali ono po što smo i došle – znanje! Pa nismo li upravo na tu zamjenu pristale zagrizavši jabuku?
No jedno nam prokletstvo osta – uvijek ćemo pamtiti da smo zagrizle samo jedan zalogaj i da nas od koštica (nositeljica novih znanja) dijeli još mnogo truda i iskušenja.