Romantika

Veljača je na izmaku, a ja još nisam prosula nijednu romantičnu. I neću.
Onaj moj pametni prijatelj kojeg sam već spomenula u jednom od prethodnih postova radio (provodio) anketu iliti anketizirao (LOL bolje mi zvuči nego "anketirao". Anketizirao ostavlja dojam one nervoze koja proradi kada te anketiraju. Tipa: anketirao i pritom išao na živce). Dakle, onaj moj pametni prijatelj kojeg sam već spomenula u jednom od prethodnih postova radio anketu pa me upitao što ja smatram romantikom. Sigurna sam da sam mu prosula nešto simpatično i mudro u tom trenutku (kao što se samo može kad te netko nakon10-satnoga radnog dana anketira), no pravi je Evin odgovor sazrio nešto kasnije, pa mu ovom prigodom odgovaram:

Romantika je podržavanje ili pordaživanje nečijeg ego-tripa,
izražavanje najdubljeg divljenja nekoj naoko trivijalnoj stvari koja
"život znači", na profinjeno duhovit način. Nije li izrečena tako,
prelazi u patetiku, a što znači "romantična večera" ako završi s
Gastalom? Po čemu su, dovraga, večere romantične? Svijeće, ruže,
kavijari i šampanjac vjerojatno su posljednji pokušaj da se drvosječu
uvjeri da NIKAD, NI POD KOJU CIJENU ne može postati romantičan. Inače,
drugu poveznicu tih blefiskonskih pojmova s romantikom ne vidim.


Moj dečko pak misli da je svaka moja (dragocjena) minuta šutnje vrlo romantična.

SRCE NIJE KAMEEEN

Opet susjed nafrljio seriju.

Hoće li mi netko objasniti stihove: Srce nije KAMEN da ga samo baciš iz kaputa kao KARTU poslije puta?!?

Kako kamen možeš baciti kao kartu? Kartu možeš baciti kao kartu. A kamen, jebiga, kao kamen. Srce nije kameeen, ne srce nije kaaaamen da ga samo baciš kao - KAMEN. Ili srce nije kartaa, srce nije kaaarta da ga samo baciš iz kaputa tra-la-la-la poslije puta. Možda ne dijelimo isti problem, ali znam da će bar moj brat shvatiti o čemu pričam. I svatko tko se u životu susreo, haha s filozofijom! Šalim. S osnovnom školom.

Dobro, i Riperu se dogodilo: A djeca se igraju poraza i pobjede

I Bog će je nagraditi...

E, tu možda nije Ripper zeznuo. Tu sam možda ja glupa - Naime, ako nagrađuje pobjedu, onda se „prepričavam„, al' ak nagrađuje djecu, onda će ih nagraditi.

Djeca –zb. imenica, mn. od dijete; sklanja se, doduše, kao im. žen. roda, ali je zbirna: blink, blink!

Ali opraštam. Pjesma mi nekako nije loša.

Takoc.

Mislim, našlo bi se na našoj estradi kod svakoga ponešto, ali to ću prepustiti nekom drugom. Nemam ni vremena ni želuca za takve izlete u pjesništvo. Ti su naši „kantautori“, naime, pjesmoznanci. Predstavljaju ih kao pjesnike. A. Šola je pjesnikinja. I Vjekoslava Bach samo što s njom nije zaplakala kad je pjesnikinja izjavila da je svoje bilježnice s pjesmama splalila!!! Pa vjerojatno da ih se netko ne dočepa i ne objavi! Valjda su je savjetovali. A možda klevećem. Možda je hrvatsko pjesništvo zbilja ostalo zakinuto.

Kak' netko tko je odrastao na Magazinu može znati što je poezija? OK, možda neke rijetke ptice koje su oteli u afirmativnim godinama, gulili im slojeve kontaminiranih stanica i preodgajali Lorcom, mada jako sumnjam.

Nije mi lakše.

Ali, evo, samo da znate da je netko uz vas.

VELIKA IŠČEKIVANJA

“Živela je kao sat - strogi plan za svaki dan ....” - za jednog muškarca, prilično dobra definicija Eve.
Eva, dakle, živi prema rokovniku (što nije potpuno loše jer od deset isplaniranih stvari obavi barem osam, a to je već uspjeh). Eva je dakle, generalno, uspješna žena. A je li ta uspješna Eva ujedno i opuštena žena? Hmm... To se često dovodi u pitanje.

Adam, naime, ne shvaća kako se ona zaista uspije opustiti u ta dva sata predviđena za odmaranje. I nije mu jasno kako bi se on trebao opustiti kada ima određeno vrijeme od osam do deset. E, moj Adame, da Eva nije tako isplanirala većinu stvari svijet bi se toliko opustio da bi se Zemlja zaboravila okretati.

Je li Evi potreban muškarac? Naravno. Da nema muškaraca, Eva bi vjerojatno ispunjavala svih deset unaprijed određenih stavki, ali tada više ne bi bila Eva već isfrustrirana Cosmo djevojka. Teško je odrediti mjeru baš svemu u životu. Bez Adama Eva počesto postaje robom vlastite organizacije - ako do određenog datuma nije obavljen planirani posao, njezin svijet se ruši. Kako nastaviti put preko rijeke kada most još nije izgrađen, a toliko je napora u taj rad već uloženo?

E, tu nastupa Adam. On joj nudi ono svoje rebro tj. smirenje bez kojega je nemoguće dalje. Nitko osim Adama ne može joj to pružiti. Zamislite samo da joj je rebro ponudila Sara (majka) ili druga starija i iskusnija Eva! Ne, ta je energija dugo služila. Ili neka Elizabeta koja njezine trudove još nije imala? Ili bilo tko drugi na svijetu? Njihova je “pomoć” ili “savjet“ samo usporava, tj. sve su to samo prepreke pri ostvarivanju cilja, nešto što oduzima vrijeme i o što se spotiče. Adam je tu da pruža mir.

Kako pronaći Adama?
Nije svaki muškarac Adam, niti je svaki Adam Adam.
Adam nikako nije organizirani muškarac. Zato mu se kardinalne stvari u životu i događaju dok spava. Drugim riječima, nije svjestan da se događaju. I nije svjestan svojeg doprinosa. Često je i zbunjen što mu se Eva uporno vraća kad mu ionako posvećuje tek nekoliko sati, a onda odlazi putem svoga rokovnika. Ne shvaća svoju ulogu u njezinu životu ili svijetu. Što Eva tada čini? Uzima stvar (jabuku) u svoje ruke. Riskirajući svoju sigurnost, sve da bi zadržala tog jedinog Adama, spremna na porođajne muke, ona mu nudi jabuku – nudi mu spoznaju njegova bivstva. Zašto Adam nije proklet? Zato što je Eva preuzela odgovornost za zločin koji je pred Svevišnjim napravila, samo da na trenutak otvori oči tom svom Adamu i, uz ma koliko boli, pokaže da Raj nije doista mjesto u kojemu oni žive, to je mjesto u kojemu on vjeruje da živi! A u njezinom rokovniku lijepo piše da uz sve ovo što ona iz dana u dan čini to ne može biti raj već tek nešto gorče, više nalik Zemlji.

I tako se Adam iz ljubavi prema ženi odlučio preseliti na Zemlju. Raj je ostao tek nešto o čemu će pričati djeci koja će sve zemaljske napore izdržavati ne bi li jednom, u smiraj života, i oni posjetili to mjesto. I tako u nedogled.

Suze brata sina razmetnoga

Upravo sam imala priliku s ostatkom tramvaja slušati moralno-edukativni dijalog dvojice napadno ljeporječivih pripadnika neke crkve popularno zvane Crkva.

Bili smo žrtve terora skromnih duša (moja baka, fina kakva jest, uvijek je voljela reći „skroman“ umjesto priglup, mislila je "skromne inteligencije") koje sada „spoznaju“ veličinu Božju. Joj, Bože dragi, što se Fellini nije prije toga sjetio? A i baš su neki felinijevski likovi.

Dakle, nakon što smo s njima jedno deset dugih minuta „kužili svijet“, već sam bila na izlasku kad me presječe tekst: Pazi, Bog poznaje moje srce. Poznaje ga bolje nego što ga ja poznajem. I mogu ti reći da me ovih dana jako hrabri. Ja sam jučer rekao da ja više nemam što tražiti u Crkvi ako mi se Ana ne vrati. Za mene nije bilo Boga. I zamisli, Ana mi se danas vrati. Bog poznaje moje srce!

E to me razbjesnilo (jedan od 7 glavnih grijeha)!

Ili je Bog lijen pa mu se ne da odgonetavati što mi malo složenijih misli želimo pa se onda zabavlja s ovakvim tupanima, ili nismo dovoljno određeni u svojim željama jer slušamo Njegovo „Budi volja tvoja“ pa je uvijek po Njegovu a ne po našem ili mu se jednostavno ne da zafrkavati s babama u PMS-u. Mislim, tko mi je kriv što sam zagrizla jabuku!

Evanđelje po Luki, Gundulić i tko sve ne tako veličaju dobroga oca što onog bahatog luzera prihvaća i priređuje mu gozbu. Dobro, to nas uči da budemo milosrdni i da svatko može zastraniti, ali mu moramo pružiti priliku da se iskupi. Svaka čast Luki, ali da se taj sin uspio obogatiti ili postati neki svodnik a ne sve spiskati na kocku i kurve čisto sumnjam da bi se ponizno vratio ocu. Osim toga, duboko vjerujem da se taj do kraja priče (koji nam Luka nije ispričao) ipak ponovno propije.

E, i to sve mogu progutati. Sve sam to svladala. I mislim da sam sasvim uspješna Sestra milosrdnica. Ali tek sada dolazi grozan dio priče.

Osuđujemo brata koji fala Bogu sasvim dobro vidi ono što otac zaslijepljen ljubavlju prema gotovo izgubljenom sinu ne vidi. Brat kaže: Dobro, jesi li ti normalan? Ti ćeš sad njemu vola okrenuti i gozbu prirediti jer se vratio nakon razmetnog i raskalašenog života, a od mene, koji čitav život nastojim ispunjavati tvoju volju se jednostavno OČEKUJE da sam savršen. Ni pohvale, nit podrške. Imam sve što mi treba osim motivacije, pohvale ili nečega čime bi ti pokazao da vidiš kako sam dobar. Ne, od mene se to jednostavno očekuje.

I onda Biblija tog poniznog brata naziva oholim!!! Ej! Pišemo epove o boemu, kurvi i lutalici i o njegovim suzama, a da netko napiše Suze brata sina razmetnoga?!

Doduše, jednom mi je dragi prijatelj odao tajnu: Bog voli hrabre. Voli one koji se bore za sebe, koji idu za svojim potrebama. U tom kontekstu bi mi bilo jasno zakaj se ovom hedonistu sve pozlatilo. Kao, išao je za svojim srcem, pa iako nije uspio u svojim snovima, otac ga je višestruko nagradio – imanjem. Možda nisam dobro pazila na vjeronauku. Možda Bog fakat ne voli nas papke koji samo pazimo kako ćemo kome ugoditi, a nama će biti dano. Šta će nam biti dano? Koliko smo određeni u svojim ciljevima i željama toliko i dobivamo. Ako moj zahtjev zvuči ovako:„Dragi Bože ja bih jabuku. Doduše, ako ja pojedem jabuku neće ostati za brata. Brat je malen i slab i treba mu vitamina. Budi volja Tvoja“, što mislite tko će dobiti jabuku? Nisam!

S druge strane, jedan ucjenjivač poput ovog vjernika iz tramvaja uvijek dobro prođe. Odreći će se Boga ako mu se cura ne vrati. I Bog odmah po izgubljenu ovčicu. Heh, osim ako mu se cura vratila sa sifilisom! E, tog se nisam sjetila.

"Tko će biti veliki sudac?" Nisam!

Čula sam nekidan jednu zgodnu misao – da nije pravedno nekome reći da ga voliš, jer ga time obvezuješ nečim što je nestalno. Ljubav i zaljubljenost su osjećaji koji u nama postoje stalno, a aktiviraju se tek u određenom društvu i u određenim situacijama razmjenjivanjem međusobne energije. Dakle, neispravno je reći - “Ja te volim”. Ispravno bi, valjda, bilo reći “Ja te razmjenjujem ” odnosno “Mi se razmjenjujemo”! Ma nemojte se šalit'!

Drugim riječima, uzimamo koliko nam je potrebno tuđe energije, osmjeha, sreće. Dobro, stoji. Ali to je luksuz slobodnih.

Osobe u vezi, uz sve navedeno što rado primaju, moraju primiti još i tuđe navike koje im ponekad i ne sjedaju najbolje na želudac. No, oni za nagradu imaju pravo da im netko stavi ruku na rame kada je teško i da mu se zavuku pod rame kada je sve ostalo dosadno, zamorno, ili iz čista mira! A to je nešto!

Koliko zapravo slobodni pojedinac smije očekivati od drugoga istog statusa? Koliko mu duguje?

Ako ne dugujemo drugome vjernost, ili barem vremenski ili drukčije određenu opredijeljenost za njega (tipa: sinoć sam bila s tobom, pa večeras neću ni sa kim, tebi u spomen), imamo li onda pravo na onu klicu potrebe za nekom superiornošću među ostalim konkurentima? Ako drugoga prihvaćamo tek kao jednoga u nizu, otkud onda u nama potreba za osobitošću i nekakvim pjedastalom u njegovu nizu?

Pitanje glasi: “Je li ikada doista svejedno?” Je li moguće da u jednom trenutku postaje manje važno za koga se borimo, nego protiv koga se borimo? Da više uživamo u borbi i nadmetanju nego u plodovima te borbe? U cijeloj priči, dakle, volimo isključivo sebe, a druge , čini se, ipak tek razmjenjujemo. Točnije, međusobno se razmjenjujemo i trudimo se da istu osobu s drugima NE razmjenjujemo! Pih! A ne bi li bilo mnogo jednostavnije da od nekoliko objekata razmjenjivanja zadovoljimo listu potrebnih namirnica, i vadimo iz ladica kako nam se što prohtije - jedan lijepi osmijeh, jedan akumulativni zagrljaj, par lijepih riječi i nekoliko uzastopnih orgazama? E, takav bi ručak svaka Eva rado skuhala!

Pa gdje je onda kratki spoj? U taštini. U potrebi za identitetom (imam nešto što me razlikuje od drugih i ti voliš baš to u meni!). U potrebi za davanjem i usrećivanjem (ja dajem upravo ono što želiš i to te čini sretnim). Dakle, razmjenjujemo li osobu koja se povremeno i s drugima razmjenjuje, bez obzira na to što smo osjećali prije, postajemo sve sigurniji da se za nju želimo boriti, ali ne zbog nje, već zbog vlastitog plasmana na njezinoj top listi “nužno razmjenjivih, s drugima nerazmjenjivih”.

Dakle, Atlante, pustite jabuke, kaj još niste shvatile kak’ je Evama?!

A mi ćemo, Eve, još neko vrijeme razmjenjivati, a onda potrčati na posljednji vlak za Wonderland ....

Evin pristup ili tragedija samosvjesne žene

Sve smo mi Eve, kažu. A jesmo li?
Evama se, nažalost, imaju privilegiju nazivati samo žene svjesne svojih potencijala, žene jake intuicije i barem umjerenih ambicija jer samo one dijele Evinu sudbinu - neprestano postavljaju neodgovoriva pitanja i većinu životne energije ulažu u konstruiranje odgovora koje im nitko ne može potvrditi. Tako stvaraju vlastitu i jedinu moguću istinu koju u polemikama te vrste najglasnije zagovaraju, a onda promukle pilje u strop u mraku svoje sobe i osluškuju tišinu ne bi li čule potvrdu za sva svoja izlaganja. E, pa potvrde nema!
Istina, sve bi bilo jednostavnije kad bismo mogle sve doista spoznati - sebe, partnera, roditelje i djecu, šefove, ogorčene i zločeste. Pa zato smo i zagrizle jabuku - da spoznamo vječni misterij - običnog čovjeka. Tada bi doista bilo lako!
Blažene, dakle, udavače, neafirmirane, indiferentne i podložne - njihovo je Kraljevstvo nebesko!
Objavi post