Umjetnost je oduvijek živjela od mecena, od obrtnika. No kako su posljednjih dvadesetak godina vrijednosti devalvirale, sve više umjetnika zaključuje da će biti bolje da oni stvari uzmu u svoje ruke te i sami postanu obrtnici. Do tog je zaključka došla i moja sugovornica Ana Katulić, vlasnica Plartforme.
Ana: Istina. S obzirom na to da me umjetnost i kreativni izričaj aktivno obuzimaju i intrigiraju zadnjih desetak godina, lani sam došla na "suludu" ideju da otvorim umjetnički obrt. Dala sam otkaz na poslu i sve karte stavila na umjetnost. I uspjela! Za sad odlično ide, to je moja prva mala pobjeda - dati sebi ono što zaista želim i trebam.
Kao jedna veoma osviještena Eva, promišljaš o položaju žene u društvu. Članica si CollectiW-a, Ženskog performativnog kolektiva s kojim si nedavno nastupila na Anima Mundi Festivalu u Veneciji. Kakva su iskustva?
Kako ti vidiš ženu?
Parafrazirat ću jednog poznanika koji mi je u neobaveznom razgovoru rekao kako je cijeli svijet "izašao iz ženske p***". Nije mi se ta konstatacija nikad činila vulgarnom, nego dapače - istinitom. Ako pogledate biološki, pa onda i biblijski, sve je krenulo od žene, od Eve. Mislim da je u svakoj ženi skriven ogroman svemir snage, hrabrosti, odlučnosti, ustrajnosti, s druge strane emotivnosti, dobrote i nježnosti, pozitivnih, ali naravno i negativnih emocija, senzacija i osobina ličnosti. Ne volim raditi rodne razlike ili inzistirati na tome da je žena (ipak) nadmoćniji ili snažniji spol, niti obrnuto - da je nježniji. Svaki je čovjek individua koja jednako može razvijati empatiju i osjećajnost, sve one osobine koje nas u konačnici čine ljudima, živim bićima. Ako se vratim na početak ovog odgovora, žena jest ta koja, u partnerstvu s muškarcem, nastavlja ljudsku rasu, ali i biće koje ima pravo na svoj život i svoj izbor, to je univerzalno pitanje koje ne poznaje granice spola ili roda.
Kakve te žene inspiriraju?
Kad sam krenula putovima umjetnosti, izvedbe, a posebice performansa, puno sam čitala i proučavala živote primjerice Marine Abramović, Vivienne Westwood, Patty Smith ili pak Fride Khalo. Sve su to snažne žene koje su na svom životnom i umjetničkom putu bile hrabre, neustrašive, koje su slijedile svoje želje usprkos fizičkim, društvenim ili obiteljskim preprekama. Naravno da sam se njima inspirirala i pronašla djeliće sebe u svakoj od njih i obrnuto. Danas mnogo učim i inspiriram se svojim prijateljicama, ženama koje su uz mene. Neke od njih su umjetnice, neke su majke, neke su uspješne poslovne žene. Ono što ih povezuje jest da svaka od njih ima strast u životu koja ih tjera prema naprijed, svaka je prekrasna na svoj način. Međusobno se izgrađujemo i nadograđujemo kroz naša druženja, ili duže kavice, telefonske razgovore... Volim vjerovati da ono što ja od njih primam u nekom obliku uspješno i dajem natrag.
Veoma brzo Grad Velika Gorica prepoznao je tvoju predanost umjetnosti, kojom zapravo stvaraš i odgajaš novo osviješteno društvo (i hvala ti na tome), pa tako podržao dva tvoja velika projekta. Ispričaj nam nešto o tome.
Jako sam zahvalna Gradu koji je prepoznao projekte koji će u Goricu donijeti neke nove umjetničke prakse, prvenstveno namijenjene edukaciji građana, ali i njihovoj aktivnoj participaciji u društvu, kroz umjetnost. Riječ je o dva projekta: performativni Muzej odbačenih predmeta, u kojemu ćemo se kolegica Irena Boćkai i ja putem otpada, odnosno smeća, pozabaviti pitanjem vrijednosti koje odbacujemo kao društvo, a onda neposredno progovoriti i o važnosti ponovne uporabe i kružnoj ekonomiji. Drugi projekt je "Lektira na oko", nastao u suradnji s profesoricom Anitom Pukanić, knjižničarkom Jelenom Šaban i psihologinjom Kristinom Malivuk, a putem kojeg želimo osnovnoškolcima približiti knjigu i čitanje.
Što misliš o izboru lektire? Ako nas književnost oblikuje, kako današnja lektira oblikuje djevojčice i za što ih sprema - odgajamo li tihe i ponizne žene ili buntovnice, slobodne žene koje svoj život drže u svojim rukama?
U zadnje vrijeme sve više strahujem kako idemo prema ovom prvom. Možda griješim. Iskreno, tek se zadnjih tjedana aktivno bavim lektirskim naslovima (zbog predstave), pa sam možda zbog medijske slike stvorila krivu percepciju. Ja sam jedna od onih koji vjeruju da sve kreće s kućnog praga, od roditelja ili skrbnika, jer oni su nam prvi životni uzori, i mislim da nijedan sustav ne može biti snažniji od toga. Sve u životu zahtijeva balans, nijedna krajnost nije dobra ni poželjna.
Nosi negativne konotacije kod onih koji se tog pojma plaše jer pokreće njihove unutarnje procese, ljulja uvjerenja i stavove, izaziva otpor. Žene su uvijek te koje se pita kada će se udati, zašto ne rađaju, spominje se koliko imaju godina, koliko imaju djece, jesu li dobre majke i supruge, jesu li se rastale, koliko puta... Kod muškaraca je to malo suptilnije i nije tako često. Zanimljivo mi je promatrati te društvene procese i sazrijevanja, na kraju krajeva, odlična su inspiracija za umjetnički rad.
Predstavi se jednom riječju.
Optimistična.
