They know much more than I'll ever know

Djevojčica nacrta krug. Nacrta mu oči, nos, usta. Haljinu.
- Krivo! Odabrala sam krivu boju! Novi papir!
I nema načina da je voditeljica nagovori da dovrši crtež.
Uzima novi papir. Crta krug.
- Krivo! Grbav je! Prevelika glava! Daj mi novi papir!" Voditeljica je uvjerava: - Ma nije loše. Pogledaj - nacrtaš li tu dva velika i smiješna uha, nastat će majmun. Nacrtaj majmuna. Nakon toga ćeš nacrtati novu princezu."
Djevojčica je na rubu plača: - Neee! Kakvog majmuna?!? Želim nacrtati princezu! Ne može se ovo popraviti! Hoću novi papir!"
Djeca znaju što žele. Ni princa ne bismo utješili majmunom ako je zatražio ruku princeze. Poput arhitekta, dijete vizualizira predmet koji želi nacrtati i predaje se poslu. Nema odstupanja. I često neće uspjeti iz prve, i često će uzrujano gužvati papir s nedovršenim ili tek započetim radom ili radom nadomak savršenstvu, ali neće odstupiti od ideje. Djeca se ne boje poći ispočetka. Nisu spremna na popravljanje.
Nekako s odrastanjem shvatimo da stvari ne ispadnu uvijek onako kako smo ih zamislili, nekad zbog nedostatka vremena, nekad zbog nedovoljnog broja prilika da počnemo iznova, nekad zato što povjerujemo da bolje ne možemo ili da je ono što je nekad bilo moguće danas postalo predgrađem Utopije. Tako postajemo skloni popravljati loš crtež. Od prevelike glave napravit ćemo afro frizuru, od predugih prstiju duge nokte, od princeze majmuna i uvjerit ćemo se da je dovoljan i sam čin stvaranja da ispuni našu dušu. I tako ćemo popravljati nešto što je već loše započeto i nadati se da ćemo na kraju ipak postići željeni rezultat i ostvariti što smo zamislili. I prolaziti iz razočaranja u razočaranje jer majmunu kruna i svilene rukavice ne pristaju.