Posrnuli House i te stvari

Pa kamo ide ovaj svijet?!? House je rekao: I love You!!!
Uzeli su nam "čarobni trenutak za iščekivanje".
Trenutak na koji se cijelu seriju potajno nabrijavam, i kad se to dogodi, pomislim: Limunadaaaaa!

Znam da je svima pametnima odavno jasno da je bit serije Houseov sarkastičan neizdrživi karakter, ali hvala, to mogu i sama. Dobro, u nekoliko bi me trenutaka pobjedio, ali samo nekoliko. Imam jednog Housea u glavi. Ne trebam još jednog. Ja sam očito ipak potajno žmrlja i padam upravo na onaj moment koji su smislili da bi seriju gledale i kuharice, ne samo intelektualci. Toliko krvi i umiranja koje se uvijek izbjegne trpila sam samo da vidim kako joj neće reći da je voli, pa ću gledati i sljedeću epizodu. I što dalje? Sad će se sigurno, naravno, rastati. Ali gotovo! Potrošili su čarobni trenutak. Sad ga samo mogu reanimirati.

Zašto uvijek podlegnemo? Zašto uvijek zagrizemo tu istu jabuku kad znamo kakvog je okusa i znamo da će nam već drugi zalogaj zapeti u grlu? I bit će nam mučno. Ili ćemo, ako dosta puta podlegnemo, jednostavno razviti toleranciju. A svakim ćemo zalogajem biti sve manje gladni. I onda? Ponekad imamo više dok nemamo (da parafraziram gosn. Bogdana :P), ponekad imamo više dok čeznemo, nekad dajemo više dok nemamo. Što kad više nemamo okidača? Što kad nemamo više za čime čeznuti? Kome ćemo pisati pjesme?

EKO IGRAČKE

Nekad smo prolazili Opatovinom i Dolcem i zaobilazili djecu koja su ganjala drvene guske na štapovima i šarene leptire srcolikih krila. Bio je to uobičajen prizor, a danas je gotovo zaboravljen. Gomilamo plastične igračke, čitamo deklaracije i pazimo na opasne boje i materijale. Naravno, tu smo bitku s marketingom izgubili (svi moraju imati Toma, ovakvu ili onakvu barbiku i sl.) i najbolje je priznati poraz i kupiti još veću kutiju za skladištenje istih. Drvenu, zašto ne? :)



Pošli smo od pretpostavke da je djetetu igračka zanimljiva sve dok nešto "može", pa smo tako osmislili asortiman zanimljivih mobilnih igračaka: skakavca koji hoda, vlakić, avion, kamion i dr., i pokazalo se da su te igračke našle svoje mjesto u igri naše djece i djece naših prijatelja. OK, ako ćemo posve iskreno, i naših odraslih prijatelja jer su one doista mala umjetnička djela, a zbog prirode drva, nijedna nije potpuno jednaka.



Zašto ne bismo svojoj djeci omogućili da kroz igru zavole prirodu i prirodne materijale, što će im jednog dana približiti življenje u skladu s prirodom?