Velika razmišljanja o malim stvarima ili iz autobusa svijet izgleda jasnije

Na putu prema novim čizmama razmišljala sam o velikim stvarima, o velikim piscima, revolucijama, strahu pojedinca za vlastiti život, totalitarnim sistemima. Uz cestu su se nizale lijepe Lane Del Rey. Lijepa Lana del Rey u angora puloveru, Lijepa Lana del Rey u grozno povoljnim grozno-povoljnim tajicama, Lijepa Lana del Rey u povoljnoj zimskoj haljini.
Lana del Rey navještava zimu. A visibaba proljeće.
Pomislih s ironijom na tužnu priču koja se krije iza tog lica u koje je uloženo toliko truda. I jada. I gorčine. I više ne razmišljam o velikim stvarima. Mala ptica gavranica sletjela je na jedan plakat šetkarala amo-tamo. Spustila se niz rame Lijepe Lana del Rey i ispustila promuklo "gra". Nimalo nalik na never more. Možda nije stvar u ptici. Možda je stvar u uhu velikog pjesnika koje je stvoreno da čuje dublje, tmurnije i muklije. A možda je jednostavno opijum.
Pomislih "Što je, tu je."
Samo ni to "što je" nije bogznašto, a i nije baš ni tu...
Stvoreni smo da opstanemo. A opstajemo tako da u jednom trenutku učinimo da i "to" bude dovoljno - da i ono "imalo" postane dovoljno, a i da ono "premalo"  postane dovoljno.
Sljedeći plakat - "Zatvaranje ljubavi" - označio je moju posljednju stanicu. Naturalistički, jednostavan. Njih dvoje golih i ogoljenih šute u fotoaoparat i čekaju da okine. Kao giljotina. Pomislih "To je to". Nekad su istine sasvim jednostavne.

Snow

They know much more than I'll ever know

Djevojčica nacrta krug. Nacrta mu oči, nos, usta. Haljinu.
- Krivo! Odabrala sam krivu boju! Novi papir!
I nema načina da je voditeljica nagovori da dovrši crtež.
Uzima novi papir. Crta krug.
- Krivo! Grbav je! Prevelika glava! Daj mi novi papir!" Voditeljica je uvjerava: - Ma nije loše. Pogledaj - nacrtaš li tu dva velika i smiješna uha, nastat će majmun. Nacrtaj majmuna. Nakon toga ćeš nacrtati novu princezu."
Djevojčica je na rubu plača: - Neee! Kakvog majmuna?!? Želim nacrtati princezu! Ne može se ovo popraviti! Hoću novi papir!"
Djeca znaju što žele. Ni princa ne bismo utješili majmunom ako je zatražio ruku princeze. Poput arhitekta, dijete vizualizira predmet koji želi nacrtati i predaje se poslu. Nema odstupanja. I često neće uspjeti iz prve, i često će uzrujano gužvati papir s nedovršenim ili tek započetim radom ili radom nadomak savršenstvu, ali neće odstupiti od ideje. Djeca se ne boje poći ispočetka. Nisu spremna na popravljanje.
Nekako s odrastanjem shvatimo da stvari ne ispadnu uvijek onako kako smo ih zamislili, nekad zbog nedostatka vremena, nekad zbog nedovoljnog broja prilika da počnemo iznova, nekad zato što povjerujemo da bolje ne možemo ili da je ono što je nekad bilo moguće danas postalo predgrađem Utopije. Tako postajemo skloni popravljati loš crtež. Od prevelike glave napravit ćemo afro frizuru, od predugih prstiju duge nokte, od princeze majmuna i uvjerit ćemo se da je dovoljan i sam čin stvaranja da ispuni našu dušu. I tako ćemo popravljati nešto što je već loše započeto i nadati se da ćemo na kraju ipak postići željeni rezultat i ostvariti što smo zamislili. I prolaziti iz razočaranja u razočaranje jer majmunu kruna i svilene rukavice ne pristaju.

Posrnuli House i te stvari

Pa kamo ide ovaj svijet?!? House je rekao: I love You!!!
Uzeli su nam "čarobni trenutak za iščekivanje".
Trenutak na koji se cijelu seriju potajno nabrijavam, i kad se to dogodi, pomislim: Limunadaaaaa!

Znam da je svima pametnima odavno jasno da je bit serije Houseov sarkastičan neizdrživi karakter, ali hvala, to mogu i sama. Dobro, u nekoliko bi me trenutaka pobjedio, ali samo nekoliko. Imam jednog Housea u glavi. Ne trebam još jednog. Ja sam očito ipak potajno žmrlja i padam upravo na onaj moment koji su smislili da bi seriju gledale i kuharice, ne samo intelektualci. Toliko krvi i umiranja koje se uvijek izbjegne trpila sam samo da vidim kako joj neće reći da je voli, pa ću gledati i sljedeću epizodu. I što dalje? Sad će se sigurno, naravno, rastati. Ali gotovo! Potrošili su čarobni trenutak. Sad ga samo mogu reanimirati.

Zašto uvijek podlegnemo? Zašto uvijek zagrizemo tu istu jabuku kad znamo kakvog je okusa i znamo da će nam već drugi zalogaj zapeti u grlu? I bit će nam mučno. Ili ćemo, ako dosta puta podlegnemo, jednostavno razviti toleranciju. A svakim ćemo zalogajem biti sve manje gladni. I onda? Ponekad imamo više dok nemamo (da parafraziram gosn. Bogdana :P), ponekad imamo više dok čeznemo, nekad dajemo više dok nemamo. Što kad više nemamo okidača? Što kad nemamo više za čime čeznuti? Kome ćemo pisati pjesme?

EKO IGRAČKE

Nekad smo prolazili Opatovinom i Dolcem i zaobilazili djecu koja su ganjala drvene guske na štapovima i šarene leptire srcolikih krila. Bio je to uobičajen prizor, a danas je gotovo zaboravljen. Gomilamo plastične igračke, čitamo deklaracije i pazimo na opasne boje i materijale. Naravno, tu smo bitku s marketingom izgubili (svi moraju imati Toma, ovakvu ili onakvu barbiku i sl.) i najbolje je priznati poraz i kupiti još veću kutiju za skladištenje istih. Drvenu, zašto ne? :)



Pošli smo od pretpostavke da je djetetu igračka zanimljiva sve dok nešto "može", pa smo tako osmislili asortiman zanimljivih mobilnih igračaka: skakavca koji hoda, vlakić, avion, kamion i dr., i pokazalo se da su te igračke našle svoje mjesto u igri naše djece i djece naših prijatelja. OK, ako ćemo posve iskreno, i naših odraslih prijatelja jer su one doista mala umjetnička djela, a zbog prirode drva, nijedna nije potpuno jednaka.



Zašto ne bismo svojoj djeci omogućili da kroz igru zavole prirodu i prirodne materijale, što će im jednog dana približiti življenje u skladu s prirodom?