Muke po malom Kalimeru

Ovo je nepravda! Ovo je nepravda! – neprestano se žalio mali Kalimero. Nema ga u posljednje vrijeme ni u čitankama, ni u slikovnicama, niti na televiziji, ali je zato u svakom autobusu, dućanu, kantini, na radnome mjestu – uvukao se u ovu naciju i premda je komufliran trajnama, brkovima, naočalama i koječim drugim, ostao je među nama.
Nekima jednostavno ništa ne ide od ruke, nikada nisu dovoljno naslijedili, uvijek su za nešto zakinuti, nikad nemaju novaca i zašto se to događa njima? Baš njima? A tako su dragi sugovornici! Recimo, nakon što su čitavu zimu i proljeće sanjali o kratkim suknjicama i dekolteima, došao je i taj srpanj! Taj crni srpanj, taj neizdrživo vrući srpanj, koji ih iz kože tjera van! Počeo je, doduše, s kišom (čudna li ljeta! Što smo mi napravili od te prirode kad pljuskovima i dugim rukavima počinje srpanj, a baš smo si uzeli godišnji! Užas!), a nakon tih užasnih kiša, evo i nepodnošljive vrućine! Dođe čovjeku da se spakira i ode na more! Usred srpnja! Nikad tako nije bilo! Ni kada smo trabantom iz Osijeka ili još gore, Vukovara, putovali lošim cestama 10, 12 sati do Splita, Makarske i sl.
I tako do jeseni. E tada nastupaju one nepodnošljive kiše. Dobro, ajde, nakon kratkog razdoblja u kojemu žalujemo za odmorom koji smo ostavili iza sebe, a taman smo se počeli opuštati! I evo nas opet na radnome mjestu! Usred krize... Evo, i susjed je prošli tjedan ostao bez posla, ali čini se da mu uopće nije loše. Ima nekaj vrta... Pa bolje i to neg' ova naperlitana kraj mene kaj se stalno osmjehuje šefu, mislim, sigurno ono nekaj, je l', jer ona je kraće od mene u firmi i ima manje škole, a plaća joj je ko moja, samo čekajte, dogodine bu joj još i veća od moje, pazite kaj vam velim“...
E, a onda dolaze te spomenute kiše, pa uskoro i led na cesti! Ti, treba ti sat vremena do posla, a onda još ne znaš gdje bi se sparkiral (oni koji imaju auto), a kad se i sparkiraš, onda još tri ulice niže moraš šljapkat po bljuzgi u petama (opet one koje imaju auto jer jedino one po poledici i snijegu mogu na posao u petama, ostale u čizmama). I zima za pozvizdit! Ako se zaredaju sunčani dani, ni to nije normalno „Sad buju svi oni virusi samo izmilili! I da vidiš! Pak bumo svi z gripom!“
U proljeće susedin muž susedu vodi u Opatiju za vikend. Pa može im bit kad imaju! A ja sam debela i imam malu plaću. A i ovaj moj nema osjećaja za to. Da je on pravi muškarac, već bi i on mene nekam otpelal!
I tako dođe i taj srpanj, crni srpanj, okupan suncem, okićen dugo očekivanim dekolteima i ljetnim haljinama volim, u kojemu smo umjesto mladih djevojaka koje kockicama leda osvježavaju dekoltee vidimo samo gojazne gospođe koje se hlade novinama (ne baš srpanj kakav smo si zamišljali)! Možda samo gledamo na krivu stranu...
I tak, sad se idem uvući u svoju ljetnu haljinicu i bezbrižno pjevati! Da, usred sedmog mjeseca i u zvizdan, ali kako ja to vidim, u hladu i s kockicama leda u čaši! Za parking u centru ne moram se brinuti jer auto nemam, pa putujem ugodno klimatiziranim gradskim prijevozom.
A svima koji za premalu plaću moraju trpjeti „onu naperlitanu“ i koji kišu zbog prejako nafrljene klime na radnome mjestu predlažem isto – počnite raditi ono što želite i dopustite tom groznom srpanjskom suncu da vas malo poliže – jeftinije je od kvarcanja, a izgledat ćete baš kao suseda koja je tak lepo pocrnila u Baškoj, je, kad nju onaj njen 'oće voditi....