Neka nas jutra ponekad otmu i prije nego što smo otvorili oči. Neki mirisi lavande na jastuku koji su se učahurili tu samo nakratko, da nas zavaraju, inače ih nema i ne bi ih bilo čak ni kad bismo ih poželjeli. Tu su samo zato da nas još nesvjesne i snene ukradu, odvedu na nečija tuđa mora, u neka druga ljeta koja ni tada nismo mogli zvati samo svojima jer smo ih dijelili s nekim, a ponekad i nekog s nekim i ništa doista nije bilo naše.
I čim otvorimo oči, slike nestanu, al ostane ona neka tupa i podmukla bol u grudima koja istiskuje duboke uzdahe i više ne znamo je li to sjećanje ili nedovoljno sastrugana hrđa prije novog ličenja s onog najfinijeg dijela rezervoara emocija.
Panta rei.
I što je bilo više ne bi bilo jer sve teče.
Ponekad šećem uz more tražeći mjesto gdje su prošlog ljeta zrikavci (koje više volim zvati cvrčcima jer su mi usta nekako punija te zbunjujuće vesele onomatopeje «rčc») tako raskalašeno i pijano odvaljivali pjesmu, gdje se mediteransko bilje natjecalo s morem u svom «aromaterapeuskom» postignuću, i kad ga napokon pronađem i ukopam se očekujući poznatu plimu mirisa i rapsodiju zvukova – ništa.
Bilje su počupale nostalgične turistkinje kako bi im kroz godinu mirisalo u Zagrebu, Grazu, Pragu, vjetar je promijenio smjer, a zrikavci su jutros nekako slabe volje i iscrpljeni jučerašnjim koncertom.
I očekivani osjećaj izostane. Jer panta rei.
I ne treba se pitati jesmo li mogli i bolje, jesmo li mogli vještije. Nismo. Učinili smo najbolje što smo mogli, sve dok smo išli predano i čista srca. Za neke smo putove sigurni da su pravi, neke osjećamo u najvećim dubinama svoga bića, a zapravo su samo priključne ceste koje nas vode onoj magistrali našeg oslobođenja. Ali zašto ih onda osjećamo tako snažno? Jer onaj tko nas vodi želi biti siguran da ćemo od svih cesta, stranputica, odabrati upravo ovu jer nas ona jedina vodi do puta ne kojemu se oduvijek želimo naći. Kakav je to put, ponekad i ne znamo. Što ćemo tamo raditi, ponekad i ne pomišljamo. Kako se onda tamo oduvijek želimo naći? Prepoznat ćemo ga po miru i fundamentalnim osjećajima koje oduvijek priželjkujemo a konzumiramo ih u najrazličitijim situacijama u vrlo malim količinama i svako nastojanje da ih umnožimo, koliko god nadahnjujuće bilo, nekako uvijek završava neuspjehom.
I sad kad sam tu, je li to doista sve?
Sve su misli domišljene, davne želje ostvarene, sanjani vrhovi osvojeni… Plamičak panike podržan našim šaptom: Zar je to sve?
Ma nije, gospodo, jer panta rei. Pa i mi. I naše se želje mijenjaju, i potreba za novim podvizima oblikuje naš ponovno mali svijet, tako velik da smo ga godinama, možda i desetljećima prije morali sanjati da bismo ga dosanjali. Ali sada je tu, naš, jedan od nas, «zdravo za gotovo» rekli bi oni koji još pamte napore uspona. Ne volimo ga zbog toga ništa manje, da se razumijemo. Ta on nam je oduvijek nekako i pripadao, čekao nas kao jedan naš dio – trebali smo jedno drugo da bismo mogli nastaviti živjeti! Mi smo ga samo slutili, a naivno smo mislili, onda, iza vremena, kako za njime čeznemo i kako je nedostižan. Ma nije, čeka nas da idemo dalje.
Zamka je to, gospodo, prijatelji, braćo i sestre, kad nas u tišini presječe pitanje: Jesmo li pristali na manje?
Miruj. Odšuti. Zaroni u sebe.
Ako je izostalo zadovoljstvo, ispunjenost, nagrada, nažalost jesmo.
Možemo li sve ispočetka? Naravno, pa vremena imamo – netko 30 godina, netko tri dana, ali ako ih pretvorimo u putovanje do vlastitog cilja, svakim ćemo od ta tri dana biti bliže cilju nego jučer – i toliko sretniji.
Hoćemo li ovog puta znati bolje? Hoćemo. Jer sada smo pametniji i slijedit ćemo dobar osjećaj. Čim njegov intenzitet počne opadati, to će biti crvena lampica koja vrišti: Posustaješ!
I, okrutno, nećemo pristajati na kompromise, jer svaki je kompromis zakidanje našeg cilja, sve na što smo pristali protiv svoje iskonske volje zapravo je onaj dio našeg sna za koji smo pristali da se ne ostvari. Hajde, dopustivo je onome kome je ostalo još 30 godina, ali onome kome su ostala tri dana…
Premda, nikad ne znaš… Nikad ne znaš u kojoj si kategoriji doista.
Uče nas kompromisima u poslu, u braku, jer je pristojno, jer je sigurnije, zbog «mira u kući» (a nitko nam ne kaže «i nemira u duši»).
Nekad davno, doista davno, ovako su me savjetovali: «Svaka je veza paket u kojemu dobivaš i bisere i govna. Hoćeš li ostati u toj vezi ovisi o tome koliko imaš bisera, a koliko govana».
Oprostite na prispodobi, ali, kao prvo: govna su uvijek veća, pa taman da ih je i upola manje nego bisera, a osim toga – smrde. Ne znam je li to bila neka parafraza narodne mudrosti ili nasljeđe patrijarhalnog društva, al ja vam takve pakete već odavno vraćam pošiljatelju. Dijamanti su ionako ženin najbolji prijatelj, a tko volji, «usrane bisere», da prostite, neka samo važe.
Ali opet, moje dame, ne zavaravajte se, i dijamanti su isto dio jedne veće cjeline, skriveni duboko u mračnom srcu zemlje, a i rijetki su. Još se rjeđima poklanjaju. Zato kopajte, kopajte uporno i duboko. Ili nosite gore navedene, hm, bisere.
I stojim tako, već iscrpljena i uprljana s tim nejasnim, prljavim a vrijednim grumenom u rukama, Ja, jedna od zaista rijetkih, i pitam se: Je li to doista TO?
A neki mi unutarnji glas odgovara: Ne, draga, sada treba brusiti…
