1. neistina
Lektoriram tako neki novi roman i sablazni me rečenica: «To znači da žene ne možemo obuzdati», rekao je Nož. «Njihovu ljubav vodi njihova ćud, a ako se mi slučajno zateknemo ondje kamo ih njihova ćud vodi, dopast će nas djelić sreće. One se pozabave nama, mi to nazivamo ljubavlju, i zatim krenu u nekom drugom smjeru, a mi trljamo uplakane oči.»
Tako obično jedna vrsta žena opisuje muškarce. Kao «leptiriće koji lete od cvijeta do cvijeta». To su obično srednjoškolke i većina majki svakog profila i naobrazbe. To valjda dobiješ s «uputama za majčinstvo».
I citirana rečenica pokrenu u meni lavinu sjećanja na takve idiotske izjave, dapače hipoteze, koje sam godinama slušala na kavama, u tramvajima i trpala u recycle bin, koji očito nikad nisam ispraznila. Nadam se da nikoga ne vrijeđa što sam to odlučila napraviti upravo ovdje.
Dakle, prva teza znanstvene studije «mi protiv njih» ne stoji. Strana koja osuđuje povrijeđena je i objašnjava svemir nadmoćnošću druge «vrste». Tako sebe oslobađa odgovornosti. A ako jedna strana spomenutom tezom objašnjava vlastite postupke, to je najčešće zato da sama sebe uvjeri u svoju snagu ili sebi ulije samopouzdanje. I naravno, da opravda svoje postupke. «Nemoj se ljutiti, mi muškarci smo ti takvi. To je naša urođena potreba da raspršujemo svoje sjeme».
2. neistina
Kada žena vara to je mnogo opasnije nego kada vara muškarac. Muškarac vara jer ne može suspregnuti svoj libido, i sva napetost i zaluđenost prestaje nakon seksa. A kada žena vara, ona to čini promišljeno, nakon što je dobro odvagnula što sve stavlja na kocku i u to ulazi iz velike zaljubljenosti te obično ostaje s novim partnerom.
Tu je tezu sigurno smislio netko tko je prije svega želio utješiti ili opravdati sebe. Naime, ne pada mi na pamet nijedan uvjerljiviji razlog da žena prevari partnera od onoga da ne može suspregnuti svoj seksualni nagon. I ne znam zašto bi nakon tog seksa morala ostati doživotno zaljubljena u novog partnera i ne zaboraviti cijeli događaj uz prvu jutarnju kavu. OK, drugu.
A «okrutni muškarac» i ne pomisli na usamljenu ženu i kakav divan dosadašnji život stavlja na kocku. Ne, on se bezglavo baca među razbludjele butine one tamo neke koja nikad nije sama pripovjedačica nemilog događaja. C'mon! Prolazi im glavom isto što i nama i popuštaju iz istih razloga. Eh, sad, hoće li tko posrnuti ovisi i o jačini karaktera i sveukupnom zadovoljstvu. Često je razlog «prevari», ako ćemo je tako zvati, slabost pojedinca, gubitak samopouzdanja ili jednostavno potreba za potvrđivanjem njegove/njezine vlastite veličine, potreba da ponovno nekome zavrti glavom. Potreba da nekom novom zavrti glavom, da se osjeća superiorno, da vodi igru, zabavlja se. Ili je to bijeg od svakodnevice ili, ne nužno, problema koje sada želi podijeliti s novom osobom i sagledati ih na novi način, ili potpuno zaboraviti jer iako ih dijeli s požrtvovnim partnerom svakodnevno, prvo što za jutarnjom kavom vidi upravo su njegovi problemi što se zrcale u sućutnim očima partnera/ice. «I to mi je nagrada što sam godinama slušao/la tvoja govna!» E, da, priroda se gadno poigrala s nama. Ali ne laskajmo si da je pritom birala jedan tretman za muškarce, drugi za žene! Okrutnost je jednostavno okrutna – nema miljenika.
3. neistina (uopće ne znam bih li se na to vraćala)
On te nije vrijedan.
To su izmislile mame i prijateljice dušobrižnice, a govori se stvarno shrvanim osobama u nepopravljivim situacijama.
Tko je, molim vas, koga vrijedan i po kojim to mjerilima? U to nikad nisam proniknula. Ako je ljubav razmjenjivanje, onda je gospon očito imal i nekaj dobroga za trampu, a dokad je to kaj on ima dovoljno da se zažmiri na neke druge nedostatke i mane, dotad ljubav traje. A nakon toga svi uglas pjevamo: Ljubav se ne trži niti ne kupuje.
Jah, jah, ljudska je narav neobjašnjiva.
Zato, evo, ovim putem pozdravljam g. Johna Graya, autora knjige: Muškarci su s Marsa, žene su s Venere» i poručujem mu da možda tamo negdje na Veneri i Marsu stvari doista tako stoje, ali da smo mi Zemljani mnogo jednostavniji iako si ponekad volimo laskati da u nas nije tako lako proniknuti.
Moj je prijatelj jednom postavio dobro pitanje: »A što ako smo svi mi samo štakori koje neko više biće drži u kutiji i postavlja u neke nove situacije i igra se. Nekad svojom snalažljivošću ostvarimo cilj pa pišemo knjigu o tome kako smo uspjeli jer smo valjda preko noći postali stručnjaci za ta pitanja. I ovaj gore kaže: Gle, ovaj je snalažljiv! Stavimo ga sad u neku usranu situaciju da vidimo koliko će tu izdržati! – i pošalje ga u Ruandu. E nakon toga drugi o njemu pišu jer on više nije među živima. A mi si umišljamo kako smo gospodari situacije i svoje volje!»
Pletemo svoje zablude kako bi smo u njima mogli mirnije spavati.
