Magla svuda, magla oko nas

Prodaju nam je na svakom uglu, a mi je vrlo skupo plaćamo. Čak se i hvalimo kako smo je baš dobro kupili.

Nekaj me jako muči. Malo su nam se poremetile vrednote. Malo smo počeli cuclati govno u celofanu jer su nam rekli da je bombon. Ma ljudi moji, znali smo da nije, al uzalud vikat "car je gol" kad ostatak publikuma to ne priznaje. Kada su nam idoli postali ljudi s ruba, bezveznjak čiji je prijatelj nešto u srednjoj školi čitao, pa mu prepričavao, a ovaj to danas opjevao točno onak kak je i zapamtio – u nesuvislim stihovima – kao, to mu je od dopa, malo je pomaknut, ne?
Još mi je jasno da takve puše adolescenti koji ni sami sebi ponekad nisu dovoljno jasni, htjeli bi biti buntovnici, ali nemaju muda, pa onda, eto, samo puštaju kosu ili puše iza šupe, ali ljudi dragi, kak to puše ozbiljni ljudi koji dodjeljuju Porine "na osnovi umjetnički relevantnog materijala" slučajevima koje već godinama liječimo od droge i kupujemo im novu jetru? Dobro, za jednu mi jetru zbilja nije žao, ali nećemo imenovati...
Dakle, što se dogodilo? Donedavno, ma što donedavno, do devedesetih nije bilo studenta s kojim nisi mogao razgovarati o Forumu, Quorumu, o kazalištu ili Menzelovu filmu. Danas bi više njih suvereno vladalo ruralnim rock 'n rollom ako imamo sreće, ako nemamo, i stihovima umjetnika Bešlića. Ali potonje i ne uzimam za ozbiljno. Više me brinu oni koji su u srednjoj slušali Azru i Crvenu jabuku... oni nesvrstani...(ak jedno, kak onda drugo?!? Grrr)
Da se razumijemo – jedan je Sid Vicious. Ako ništa drugo, neukusno je da svake godine izranja po jedan wannabe Vicious i na tome zasniva svoju karijeru. To smo već vidjeli, dajte nešto novo! Dakle, nije sramota doći na stage trijezan i odraditi svoj posao, ako ništa drugo, bit će originalno i osvježavajuće! Smijete reći: "a jebiga, nije mi bio dan!" ako ne pokažete baš sav virtuozitet, jer je rečenica "E, fakat smo se urokali" trebala izići iz uporabe u trećem srednje. Nakon toga se preuzima odgovornost. Osim toga, nepristojno je reći publici da si se za njihove novce urokao pa da, nažalost, ne možeš ispuniti njihova očekivanja. Oprostite, za svoje ću se novce radije sama napiti! Jučer sam čula na RTL-u opravdanje za ne baš inventivan i dubokouman tekst: "Pa, pjesma je rezultat druženja u kasne noćne sate, malo cuga i to.. he he..." Kakav komentar, takva i pjesma.
Nije lako predstavljati velike ideje, nije lako podići glas protiv onih koji te tek tako mogu otpuhnuti a da se sami i ne pomaknu, nije lako ogoliti se pred dvoranom punom očiju i ne pokolebati se. Tu neki posrnu i vlastitu slabost zavaraju nečime što će ih uvjeriti da su veliki i jaki. Ali tada više nisu goli, odnosno tada su svoju golotinju ekshibicionistički ogrnuli balonerom. Daju masi naslutiti veliku ideju, a onda naglo ustuknu, pa tko se zakačio, zakačio se. Drugi pak izdrže i ostanu stajati onako ogoljeni jer samo su tako iskreni, a samo su tada uvjerljivi. Pokazali su gdje su ranjivi i otkud stvaralaštvo izvire. I spremni su primiti odgovor na ono što su potpuno predano dali, ma kakav bio.
Možda bi nekima trebalo objasniti da se kad se govori o "veštačkoj magli" na bini ne misli na njih! To je neka druga vrsta magle...

Panta rei

Neka nas jutra ponekad otmu i prije nego što smo otvorili oči. Neki mirisi lavande na jastuku koji su se učahurili tu samo nakratko, da nas zavaraju, inače ih nema i ne bi ih bilo čak ni kad bismo ih poželjeli. Tu su samo zato da nas još nesvjesne i snene ukradu, odvedu na nečija tuđa mora, u neka druga ljeta koja ni tada nismo mogli zvati samo svojima jer smo ih dijelili s nekim, a ponekad i nekog s nekim i ništa doista nije bilo naše.
I čim otvorimo oči, slike nestanu, al ostane ona neka tupa i podmukla bol u grudima koja istiskuje duboke uzdahe i više ne znamo je li to sjećanje ili nedovoljno sastrugana hrđa prije novog ličenja s onog najfinijeg dijela rezervoara emocija.
Panta rei.
I što je bilo više ne bi bilo jer sve teče.
Ponekad šećem uz more tražeći mjesto gdje su prošlog ljeta zrikavci (koje više volim zvati cvrčcima jer su mi usta nekako punija te zbunjujuće vesele onomatopeje «rčc») tako raskalašeno i pijano odvaljivali pjesmu, gdje se mediteransko bilje natjecalo s morem u svom «aromaterapeuskom» postignuću, i kad ga napokon pronađem i ukopam se očekujući poznatu plimu mirisa i rapsodiju zvukova – ništa.
Bilje su počupale nostalgične turistkinje kako bi im kroz godinu mirisalo u Zagrebu, Grazu, Pragu, vjetar je promijenio smjer, a zrikavci su jutros nekako slabe volje i iscrpljeni jučerašnjim koncertom.
I očekivani osjećaj izostane. Jer panta rei.
I ne treba se pitati jesmo li mogli i bolje, jesmo li mogli vještije. Nismo. Učinili smo najbolje što smo mogli, sve dok smo išli predano i čista srca. Za neke smo putove sigurni da su pravi, neke osjećamo u najvećim dubinama svoga bića, a zapravo su samo priključne ceste koje nas vode onoj magistrali našeg oslobođenja. Ali zašto ih onda osjećamo tako snažno? Jer onaj tko nas vodi želi biti siguran da ćemo od svih cesta, stranputica, odabrati upravo ovu jer nas ona jedina vodi do puta ne kojemu se oduvijek želimo naći. Kakav je to put, ponekad i ne znamo. Što ćemo tamo raditi, ponekad i ne pomišljamo. Kako se onda tamo oduvijek želimo naći? Prepoznat ćemo ga po miru i fundamentalnim osjećajima koje oduvijek priželjkujemo a konzumiramo ih u najrazličitijim situacijama u vrlo malim količinama i svako nastojanje da ih umnožimo, koliko god nadahnjujuće bilo, nekako uvijek završava neuspjehom.
I sad kad sam tu, je li to doista sve?
Sve su misli domišljene, davne želje ostvarene, sanjani vrhovi osvojeni… Plamičak panike podržan našim šaptom: Zar je to sve?
Ma nije, gospodo, jer panta rei. Pa i mi. I naše se želje mijenjaju, i potreba za novim podvizima oblikuje naš ponovno mali svijet, tako velik da smo ga godinama, možda i desetljećima prije morali sanjati da bismo ga dosanjali. Ali sada je tu, naš, jedan od nas, «zdravo za gotovo» rekli bi oni koji još pamte napore uspona. Ne volimo ga zbog toga ništa manje, da se razumijemo. Ta on nam je oduvijek nekako i pripadao, čekao nas kao jedan naš dio – trebali smo jedno drugo da bismo mogli nastaviti živjeti! Mi smo ga samo slutili, a naivno smo mislili, onda, iza vremena, kako za njime čeznemo i kako je nedostižan. Ma nije, čeka nas da idemo dalje.
Zamka je to, gospodo, prijatelji, braćo i sestre, kad nas u tišini presječe pitanje: Jesmo li pristali na manje?
Miruj. Odšuti. Zaroni u sebe.
Ako je izostalo zadovoljstvo, ispunjenost, nagrada, nažalost jesmo.
Možemo li sve ispočetka? Naravno, pa vremena imamo – netko 30 godina, netko tri dana, ali ako ih pretvorimo u putovanje do vlastitog cilja, svakim ćemo od ta tri dana biti bliže cilju nego jučer – i toliko sretniji.
Hoćemo li ovog puta znati bolje? Hoćemo. Jer sada smo pametniji i slijedit ćemo dobar osjećaj. Čim njegov intenzitet počne opadati, to će biti crvena lampica koja vrišti: Posustaješ!
I, okrutno, nećemo pristajati na kompromise, jer svaki je kompromis zakidanje našeg cilja, sve na što smo pristali protiv svoje iskonske volje zapravo je onaj dio našeg sna za koji smo pristali da se ne ostvari. Hajde, dopustivo je onome kome je ostalo još 30 godina, ali onome kome su ostala tri dana…
Premda, nikad ne znaš… Nikad ne znaš u kojoj si kategoriji doista.
Uče nas kompromisima u poslu, u braku, jer je pristojno, jer je sigurnije, zbog «mira u kući» (a nitko nam ne kaže «i nemira u duši»).
Nekad davno, doista davno, ovako su me savjetovali: «Svaka je veza paket u kojemu dobivaš i bisere i govna. Hoćeš li ostati u toj vezi ovisi o tome koliko imaš bisera, a koliko govana».
Oprostite na prispodobi, ali, kao prvo: govna su uvijek veća, pa taman da ih je i upola manje nego bisera, a osim toga – smrde. Ne znam je li to bila neka parafraza narodne mudrosti ili nasljeđe patrijarhalnog društva, al ja vam takve pakete već odavno vraćam pošiljatelju. Dijamanti su ionako ženin najbolji prijatelj, a tko volji, «usrane bisere», da prostite, neka samo važe.
Ali opet, moje dame, ne zavaravajte se, i dijamanti su isto dio jedne veće cjeline, skriveni duboko u mračnom srcu zemlje, a i rijetki su. Još se rjeđima poklanjaju. Zato kopajte, kopajte uporno i duboko. Ili nosite gore navedene, hm, bisere.

I stojim tako, već iscrpljena i uprljana s tim nejasnim, prljavim a vrijednim grumenom u rukama, Ja, jedna od zaista rijetkih, i pitam se: Je li to doista TO?
A neki mi unutarnji glas odgovara: Ne, draga, sada treba brusiti…

Pozdrav svim poznavateljima muško-ženskih odnosa

1. neistina
Lektoriram tako neki novi roman i sablazni me rečenica: «To znači da žene ne možemo obuzdati», rekao je Nož. «Njihovu ljubav vodi njihova ćud, a ako se mi slučajno zateknemo ondje kamo ih njihova ćud vodi, dopast će nas djelić sreće. One se pozabave nama, mi to nazivamo ljubavlju, i zatim krenu u nekom drugom smjeru, a mi trljamo uplakane oči.»
Tako obično jedna vrsta žena opisuje muškarce. Kao «leptiriće koji lete od cvijeta do cvijeta». To su obično srednjoškolke i većina majki svakog profila i naobrazbe. To valjda dobiješ s «uputama za majčinstvo».
I citirana rečenica pokrenu u meni lavinu sjećanja na takve idiotske izjave, dapače hipoteze, koje sam godinama slušala na kavama, u tramvajima i trpala u recycle bin, koji očito nikad nisam ispraznila. Nadam se da nikoga ne vrijeđa što sam to odlučila napraviti upravo ovdje.
Dakle, prva teza znanstvene studije «mi protiv njih» ne stoji. Strana koja osuđuje povrijeđena je i objašnjava svemir nadmoćnošću druge «vrste». Tako sebe oslobađa odgovornosti. A ako jedna strana spomenutom tezom objašnjava vlastite postupke, to je najčešće zato da sama sebe uvjeri u svoju snagu ili sebi ulije samopouzdanje. I naravno, da opravda svoje postupke. «Nemoj se ljutiti, mi muškarci smo ti takvi. To je naša urođena potreba da raspršujemo svoje sjeme».

2. neistina
Kada žena vara to je mnogo opasnije nego kada vara muškarac. Muškarac vara jer ne može suspregnuti svoj libido, i sva napetost i zaluđenost prestaje nakon seksa. A kada žena vara, ona to čini promišljeno, nakon što je dobro odvagnula što sve stavlja na kocku i u to ulazi iz velike zaljubljenosti te obično ostaje s novim partnerom.
Tu je tezu sigurno smislio netko tko je prije svega želio utješiti ili opravdati sebe. Naime, ne pada mi na pamet nijedan uvjerljiviji razlog da žena prevari partnera od onoga da ne može suspregnuti svoj seksualni nagon. I ne znam zašto bi nakon tog seksa morala ostati doživotno zaljubljena u novog partnera i ne zaboraviti cijeli događaj uz prvu jutarnju kavu. OK, drugu.
A «okrutni muškarac» i ne pomisli na usamljenu ženu i kakav divan dosadašnji život stavlja na kocku. Ne, on se bezglavo baca među razbludjele butine one tamo neke koja nikad nije sama pripovjedačica nemilog događaja. C'mon! Prolazi im glavom isto što i nama i popuštaju iz istih razloga. Eh, sad, hoće li tko posrnuti ovisi i o jačini karaktera i sveukupnom zadovoljstvu. Često je razlog «prevari», ako ćemo je tako zvati, slabost pojedinca, gubitak samopouzdanja ili jednostavno potreba za potvrđivanjem njegove/njezine vlastite veličine, potreba da ponovno nekome zavrti glavom. Potreba da nekom novom zavrti glavom, da se osjeća superiorno, da vodi igru, zabavlja se. Ili je to bijeg od svakodnevice ili, ne nužno, problema koje sada želi podijeliti s novom osobom i sagledati ih na novi način, ili potpuno zaboraviti jer iako ih dijeli s požrtvovnim partnerom svakodnevno, prvo što za jutarnjom kavom vidi upravo su njegovi problemi što se zrcale u sućutnim očima partnera/ice. «I to mi je nagrada što sam godinama slušao/la tvoja govna!» E, da, priroda se gadno poigrala s nama. Ali ne laskajmo si da je pritom birala jedan tretman za muškarce, drugi za žene! Okrutnost je jednostavno okrutna – nema miljenika.

3. neistina (uopće ne znam bih li se na to vraćala)
On te nije vrijedan.
To su izmislile mame i prijateljice dušobrižnice, a govori se stvarno shrvanim osobama u nepopravljivim situacijama.
Tko je, molim vas, koga vrijedan i po kojim to mjerilima? U to nikad nisam proniknula. Ako je ljubav razmjenjivanje, onda je gospon očito imal i nekaj dobroga za trampu, a dokad je to kaj on ima dovoljno da se zažmiri na neke druge nedostatke i mane, dotad ljubav traje. A nakon toga svi uglas pjevamo: Ljubav se ne trži niti ne kupuje.
Jah, jah, ljudska je narav neobjašnjiva.

Zato, evo, ovim putem pozdravljam g. Johna Graya, autora knjige: Muškarci su s Marsa, žene su s Venere» i poručujem mu da možda tamo negdje na Veneri i Marsu stvari doista tako stoje, ali da smo mi Zemljani mnogo jednostavniji iako si ponekad volimo laskati da u nas nije tako lako proniknuti.
Moj je prijatelj jednom postavio dobro pitanje: »A što ako smo svi mi samo štakori koje neko više biće drži u kutiji i postavlja u neke nove situacije i igra se. Nekad svojom snalažljivošću ostvarimo cilj pa pišemo knjigu o tome kako smo uspjeli jer smo valjda preko noći postali stručnjaci za ta pitanja. I ovaj gore kaže: Gle, ovaj je snalažljiv! Stavimo ga sad u neku usranu situaciju da vidimo koliko će tu izdržati! – i pošalje ga u Ruandu. E nakon toga drugi o njemu pišu jer on više nije među živima. A mi si umišljamo kako smo gospodari situacije i svoje volje!»

Pletemo svoje zablude kako bi smo u njima mogli mirnije spavati.

Panem et circenses

LJUDIMA NE TREBA UVIJEK DATI ONO ŠTO ŽELE! TAKO IH PREPUŠTAMO NJIHOVU NEUKUSU! LJUDI BI I TURBOFOLK I TREĆERAZREDNE SLIKARE I PISKARALA. TREBA IH OBRAZOVATI KAKO BISMO SVOJOJ DJECI OMOGUĆILI KULTURNIJU I UGODNIJU BUDUĆNOST.

Kula babilonska

Muškarci mrze suze.
Prije sam mislila da ih mrze jer su one odraz ženske razmaženosti. Upravo suprotno. Danas znam da mrze suze jer su one odraz njihove razmaženosti. Oni naime samo suze razumiju. Njih ne mogu prečuti. Zato se parovi često najbolje slažu nakon prekida, najviše vole nakon svađa i najviše cijene nakon rastave. Adamov mozak ne razlučuje: hoćeš li, molim te od daj već jednom napravi to i to, kao ni: znaš, strašno me boli kad... od ti si sebično đubre koje ne shvaća da nije u redu... - dakle ne čuju razliku u riječima koje mi tako pažljivo biramo ne bismo li izrazile svoje najdublje potrebe ili brige i boli a da pritom ne povrijedimo njihov integritet i ne omalovažavamo njihove potrebe. "Hoćeš li, molim te, napraviti to i to?" "Aha." Naše bi sljedeće pitanje trebalo biti: "A kad?" Jer, čuo je on da nešto treba napraviti i planira to učiniti jednom, kad mu bude najzgodnije. Ma pazi, nisu oni neinteligentni! Ali zašto im sve treba crtati? Zašto nas tjeraju da zvučimo kao tirani i postavljamo pitanja: "Hoćeš li molim te, odmah smeće?" (jer ja inače ne mogu staviti novu vrećicu u kantu i u nju istresti sve ostatke od ručka koji sam JA skuhala i ambalažu od mesa i namirnica koje sam JA doteglila iz dućana i spremila nakon što sam, naravno, i suđe oprala). Zašto mi znamo što je pristojno a što nije, a naša braća koju su odgajali isti roditelji to ne znaju? Kakva je to polupropusna membrana u muškom mozgu koja od 4 čarobne riječi zadržava samo hvala i oprosti?
Kad curice navrše dvanaest godina, školski im psiholozi objašnjavaju da su njihovi vršnjaci dječaci još 2 godine nezreliji od njih. OK, možda je to tako s dvanaest, ali stari moj, kad oni jednom navrše tih dvanaest, zadrže ih do kraja života i nitko njima više neće reći da mentalno i duševno nemaju tih veličanstvenih dvanaest! Imat će ih, tako im svega, ma do kraja života će ponosno nositi tih dvanaest! E to nam nisu rekli školski psiholozi!

10 zapovijedi ubogog pesimista

1. KAK JE MENI MENE ŽAL
2. SVAKOME JE PONEKAD TEŠKO, ALI NIKAD NIKOME KAO MENI SAMOME
3. SADA NIJE PRAVO VRIJEME ZA TO
4. POSLIJE SMIJEHA DOLAZE SUZE
5. ŠTEDI ZA CRNE DANE, A KADA DOĐU CRNI DANI, ŠTEDI JOŠ I VIŠE JER TI POGREB IONAKO NITKO DRUGI NEĆE PLATITI
6. ŽIVOT JE ZNOJ I SUZE
7. SREĆA JE ZA KRIMINALCE ILI ZA ONE KOJI NE UVIĐAJU OZBILJNOST SITUACIJE
8. KADA TI SE ČINI DA JE SVE U REDU, RAZMOTRI SITUACIJU JOŠ JEDANPUT. PAŽLJIVO.
9. ŽIVOT NIJE TORTA SA ŠLAGOM, A I SITUACIJA U SVIJETU JE NEPREDVIDIVA
10. ZADOVOLJSTVO JE ZNAK DA SI POČEO PRIHVAĆATI DA NIJE SVE U REDU!