Otkud ta stalna potreba da nas netko tješi?
Volimo svoje iluzije. I ne odstupamo od njih. Neki kažu: ako živiš ono što želiš, onda cijeli svemir u to povjeruje pa ti se to i ostvari. Al onda zagrmi i kulise se počnu pomalo odlamati ili tek tresti. Tek tada se uhvatiš kako stojiš na žici s kišobranom u ruci i prestravljeno vrisneš: Pa ja nisam akrobat!
A neki su i po vodi hodali jer su vjerovali.
Vjera je velika stvar. I zbilja djeluje sve dok ti se ne počne činiti da se ona žica po kojoj hodaš počije preobražavati u zmiju. A dotad si sasvim uspješno i sigurno hodao.
Ali što činiti? Ne dizati paniku i zanemariti što se kulise odlamaju? Prihvatiti to i reći: Budi volja Tvoja. Ok. A nemamo li pravo barem malo žicati da bude po našem?
Jer, teško je vjerovati kad ti se stvari pred očima urušavaju. Ili je to sve samo vrtoglavica od prevelike visine? Druge sam uvjerio da sam akrobat. A kad ću ja povjerovati u to?
I tu nastupa potreba da me svi uvjere da je dobro. Da se ništa neće srušiti, da su to normalni strahovi. Tješite me, tješite me! I izmjenjujem tješitelje tražeći onoga koji će doći do najbrutalnijih
zaključaka, potvrditi sve moje strahove i na kraju, u rezimeu zaključiti da su, unatoč mogućoj ostvarivosti, bezrazložni jer (neki jebeno dobar argument). Nitko od nas ne traži Istinu. Pametni ljudi. Univerzalna istina ne postoji (hu, hu sad otkrivamo toplu vodu!). Tražimo nekoga tko će potvrditi našu istinu. Taj je pravi tješitelj. Tada smo zadovoljni. Bez obzira na to što svi vide da je kralj gol!!! Tada pak ponovno sumnjamo jer se bojimo da drugi previše površno pristupaju našim problemima, pa možda naš unutarnji osjećaj ipak ima pravo...
Tražimo savjete, tjeramo po svom. Sve samo da bismo u konfrontaciji s drugima postali jasniji sebi. I naglas izgovorili što zapravo želimo.
Katkad je to teško. Katkad se sramimo svojih prizemnih i malograđanskih želja. Katkad smo tako besramno daleki svojoj ljudskoj prirodi! I svemu što je prirodno i zdravo skloni smo prišivati pogrdne izraze. Zato da bismo spadali u "višu kastu". Ponosimo se svojim snobizmom i negiramo sve što nam razgali srce. Osim ako je to neka neslušljiva, agresivna i potpuno nerazumljiva simfonija. E, tu smo, kao, doma.
I doista jesmo. Spadamo u karnevalsku povorku u kojoj smo svi lavovi, a još uvijek pišamo stoječki i jedemo pečeno meso. Spadamo u društvo dogovorenoga ukusa. Uspjevamo samo dok se držimo za ruke. I uspjevamo samo u tom uskom krugu, ne u divljini. U divljini uspjevaju oni koje
smo prognali, koji su se već u toplom gnjezdu naučili boriti za svoj dio i vikati: Kralj je gol!
Mi se, ostali, tješimo.
Volimo svoje iluzije. I ne odstupamo od njih. Neki kažu: ako živiš ono što želiš, onda cijeli svemir u to povjeruje pa ti se to i ostvari. Al onda zagrmi i kulise se počnu pomalo odlamati ili tek tresti. Tek tada se uhvatiš kako stojiš na žici s kišobranom u ruci i prestravljeno vrisneš: Pa ja nisam akrobat!
A neki su i po vodi hodali jer su vjerovali.
Vjera je velika stvar. I zbilja djeluje sve dok ti se ne počne činiti da se ona žica po kojoj hodaš počije preobražavati u zmiju. A dotad si sasvim uspješno i sigurno hodao.
Ali što činiti? Ne dizati paniku i zanemariti što se kulise odlamaju? Prihvatiti to i reći: Budi volja Tvoja. Ok. A nemamo li pravo barem malo žicati da bude po našem?
Jer, teško je vjerovati kad ti se stvari pred očima urušavaju. Ili je to sve samo vrtoglavica od prevelike visine? Druge sam uvjerio da sam akrobat. A kad ću ja povjerovati u to?
I tu nastupa potreba da me svi uvjere da je dobro. Da se ništa neće srušiti, da su to normalni strahovi. Tješite me, tješite me! I izmjenjujem tješitelje tražeći onoga koji će doći do najbrutalnijih
zaključaka, potvrditi sve moje strahove i na kraju, u rezimeu zaključiti da su, unatoč mogućoj ostvarivosti, bezrazložni jer (neki jebeno dobar argument). Nitko od nas ne traži Istinu. Pametni ljudi. Univerzalna istina ne postoji (hu, hu sad otkrivamo toplu vodu!). Tražimo nekoga tko će potvrditi našu istinu. Taj je pravi tješitelj. Tada smo zadovoljni. Bez obzira na to što svi vide da je kralj gol!!! Tada pak ponovno sumnjamo jer se bojimo da drugi previše površno pristupaju našim problemima, pa možda naš unutarnji osjećaj ipak ima pravo...
Tražimo savjete, tjeramo po svom. Sve samo da bismo u konfrontaciji s drugima postali jasniji sebi. I naglas izgovorili što zapravo želimo.
Katkad je to teško. Katkad se sramimo svojih prizemnih i malograđanskih želja. Katkad smo tako besramno daleki svojoj ljudskoj prirodi! I svemu što je prirodno i zdravo skloni smo prišivati pogrdne izraze. Zato da bismo spadali u "višu kastu". Ponosimo se svojim snobizmom i negiramo sve što nam razgali srce. Osim ako je to neka neslušljiva, agresivna i potpuno nerazumljiva simfonija. E, tu smo, kao, doma.
I doista jesmo. Spadamo u karnevalsku povorku u kojoj smo svi lavovi, a još uvijek pišamo stoječki i jedemo pečeno meso. Spadamo u društvo dogovorenoga ukusa. Uspjevamo samo dok se držimo za ruke. I uspjevamo samo u tom uskom krugu, ne u divljini. U divljini uspjevaju oni koje
smo prognali, koji su se već u toplom gnjezdu naučili boriti za svoj dio i vikati: Kralj je gol!
Mi se, ostali, tješimo.
